Božićni razgovor o molitvi sa Nenadom Tupešom: Molitva nas uči smirenju i čovjekoljublju

Molitva je istrajan i iskren razgovor sa Bogom, bez trgovine i očekivanja da nam je Tvorac dužan uzvratiti za naša dobra djela, i kada je takva uči nas smirenju, koje vodi do spoznaje grešnosti i pokajnog raspoloženja, do spoznaje da smo svi sazdani po liku Božijem, a samim tim do ljubavi prema svakom čovjeku. Kroz molitvu, sam Gospod nas uči da opraštamo svima, kao što je on oprostio neprijateljima koji ga predaju stradanju na krst, poručuje u božićnom intervjuu za Radio Foču profesor liturgike na Bogoslovskom fakultetu „Sveti Vasilije Ostroški“ u Foči Nenad Tupeša.

RADIO FOČA: Za početak ovog božićnog razgovora o molitvi, da krenemo od pitanja šta je zapravo molitva, šta ona sve predstavlja, kakav je to vid obraćanja Tvorcu, da li je to samo molba da nam ispuni neku želju, ili je više od toga?

TUPEŠA: Na pitanje šta je molitva, Crkva je preko svetih otaca odgovarala mnogo puta tokom istorije i ti odgovori su u jednom bar jednoglasni, a  to je da je molitva razgovor sa Bogom, naš dijalog sa Bogom, obraćanje Bogu kao Ocu, kao Tvorcu, obraćanje Svetoj Trojici, svetiteljima, Majci Božjoj. Obraćanje koje doživaljavamo kao dijalog licem k licu, onima ka kojima su ustremljene sve naše duhovne i fizičke snage, zarad samo jednog cilja, a to je dobijanje blaženstva i vjera da će naše molitve biti uslišene. Molitva nije vrsta trgovine sa Bogom, očekujući istog momenta da će nam uzvratiti, pogotovo ako ispostavljamo svoja dobra djela, pa da smatramo da nam je on dužan uzvratiti. Ne, mi treba da se obraćamo Bogu i da tražimo božansku milost za nas kao pala stvorenja, da molimo izbavljenje i iskupljenje ne postavljajući nikakve uslove niti naša tobož dobra djela. Važno je da mi hrišćani uvijek znamo da je svako molitvenio obraćanje polaganje nade na Boga, uz punu svjesnost o našoj nedostojnosti, i  da Gospod po milosti svojoj uslišuje naše molitve, nikako ne ultimativno. Svjedoci smo da svaka molitva ne biva uslišena, upravo zbog toga što je trgovački nastrojena, nije utemeljena na ljubavi. Ako želimo istinski da razgovaramo sa nekim u svakodnevnom životu, moramo da imamo čistu namjeru, čisto srce, da izneseo nekome naš problem, želju ili blagodarnost da bismo došli do neke vrste sporazuma. Tim prije kada stanemo pred lice Tvorca i svetih ugodnika Božjih treba da imamo iskrenost u komunikaciji molitvenoj ničim uslovljenu, već samo ljubavlju, sa nadom i željom da će nam Gospod,  iako grešnim, uslišiti one molbe koje su po njegovom nepogrešivom sudu za nas najbolje i najcjelishodnije za naše duševno i tjelesno zdravlje.

RADIO FOČA: I pored toga što znamo da je molitva na korist samo kad se vrši sa dubokom pažnjom u srcu, ipak nam se dešava da nam misli lutaju. Kako to spriječiti, da nam se molitva ne bi pretvorila u puko deklamovanje, automatsko izgovaranje naučenih riječi?

TUPEŠA: Svako od nas, kao slabo biće, u molitvi često biva rastrojen- jezik i usne izgovaraju jedno, a misli i srce su negdje na drugom mjestu. To je čitav jedan podvig na koji nas upućuju askete i podvižnici, danas oci monasi, kako i na koji nači treba da se usredsredimo na molitvu. Apostol Pavle nas uči „molite se bez prestanka“. Naš čitav život, sve kretanje i djelanje treba da je molitva, ne samo kada stanemo pred ikonu. Molitva je istrajnost, rad, svako naše djelanje usmjereno ka dobru, ka ispunjavanju onog cilja koji je Bog pred nas stavio, a to je zadobijanje Carstva nebeskog i služenje bližnjem svom. Rasijanost misli je nešto što je prosto neizbježno, niko od nas ne može reći da je uvijek stopostotno skoncetrisan na molitvu. Prosto, misli dolaze i odlaze, ali što reče veliki starac Julijan Studenički, blažene uspomene, mislima ne možemo zabraniti da dolaze u našu glavu, ali silom molitve možemo spriječiti da se ugnijezde u našoj glavi, pogotovo zle misli. To je veliko iskušenje i jedini način da se pobijedi je istrajnost, da čovjek ne popušta, nego da istrajava u molitvi.  Molitva može da bude sažeta i izražena i u par riječi. Oci Crkve su nam ostavili Isusovu molitvu „Gospode Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj me grešnog“ ili još kraći oblik „Gospode, pomiluj“, upravo kao najbolji metod borbe protiv rasijanosti misli, da se čovjek kratkim riječima skoncetriše na molitvu onda kada nije moguće zbog nedostatka pažnje, zbog iskušenja da izgovaramo neke duže molitve. Borba sa mislima je kontinuiran proces, nešto što nas prati, ali istrajnost je to što treba da nas osnažuje i drži, da ne popuštamo pri takvim iskušenjima kada naiđu na nas. Ponovo se povratiti sebi, skoncetrisati um i srce na jedno mjesto i tako molitvu uznositi Bogu.

RADIO FOČA: Kako upotrebljavati molitvu da bi ona vodila duhovnom uzrastanju, stepenik po stepenik, a da istovremeno ne bi dovela do duhovne gordosti, do onoga što se u Crkvi naziva prelest?

TUPEŠA: Crkva nas uči da je smirenoumlje i smirenost nešto što je neophodno za molitvu i što omogućava čovjeku da molitvu proiznosi na takav način da ne bi pao u gordoumlje. Hrišćanin kada se krsti, kao i dijete kada se tek rodi, biva kao odojče koje ne jede odmah čvrstu hranu, nego se hrani mlijekom, pa se postepeno navikava na čvršću hranu. Tako i mi kao hrišćani u svom životu u Crkvi kao kršteni ljudi, bilo kao djeca ili odrasli, prvo se navikavamo na tu mekšu hranu, što znači da se ucrkovljujemo i kroz molitvu Crkve se učimo svojoj ličnoj molitvi koja je obično u početku kraća da bi se zadržala usrdnost u molitvi. Kako napredujemo u duhovnom životu, molitva postaje duža i savršenija, gradimo smirenje kroz molitvu, upravo da bismo je u smirenju proiznosili.  Naravno, postoje različite etape u duhovnom životu, čovjek čas napreduje, čas pada, ali je istrajnost nešto što je najneophodnije. Ako smo istrajni, zadobićemo smirenje, kao najviši stepen duhovnog savršenstva, onda će gordost biti svedena na minimum. U Jevanđelju imamo primjer o mitaru i fariseju, dvojici ljudi u hramu od kojih se jedan molio tako što se hvalisao u svom gordoumlju, a drugi je govorio samo „Bože, budi milostiv meni grešnome“. U svom smirenju je došao do najvećeg saznanja, a to je njegova grešnost. Upravo u molitvi, kada je proiznosimo u smirenju, dolazimo do takvog ubjeđenja, do svoje grešnosti i nedostojnosti, i na takav način molitva rađa ono drugo što je najbitnije,a  to je pokajno raspoloženje. Kada se javi pokajno raspoloženje, otkrije se saznanje da čovjek nikakvim svojim silama, svojim snagama ne može zadobiti blaženstvo, onda Gospod, po apostolu Pavlu, izliva blagodat na blagodat. 

RADIO FOČA: Da se osvrnemo na osnovnu molitvu „Oče naš“, koja je zapisana i u Svetom pismu. Centralni dio te molitve su riječi „oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim“. Da li se može zaključiti da, ukoliko do kraja i u potpunosti ne oprostimo onima sa kojima smo se zamjerili, mi u stvari Gospoda molimo da ni on nama ne oprosti? To naravno zvuči paradoksalno, ali koliko smo, dok je izgovaramo, sjesni te glavne poruke molitve „Oče naš“ da nama Gospod oprašta na onaj način i u onoj mjeri kako i koliko mi opraštamo svojim dužnicima?

TUPEŠA: Svakako da je Gospod u ovoj molitvi sažeo svu filosofiju hrišćanskog života, upravo želeći da naglasi da nije molitva samo u mnogoglagoljivosti. Gospod dopunjava tu molitvu i kaže „Ako li ne oprostite ljudima sagrešenja njihova, ni Otac vaš nebeski neće oprostiti sagrešenja vaša“. Opraštanje kroz pokajanje jeste uslov svake molitve i Gospod upravo to govori da je naša dužnost, kao hrišćana, da oprostimo svakom čovjeku, kao što je i on oprostio rodu ljudskom prihvatajući blagovoljenje Boga Oca da se ovaploti od Presvete Djeve Marije, da se tjelesno rodi. Ne samo da se rodi, nego i da primi životvorno stradanje sa krajnjim oprostom na krstu. To arhiđakon Stefan ponavlja, te riječi Hristove: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine“. Dakle, Hristos je toliko oprostio čovjeka, ne samo što se rodio, nego i pretrpio spasonosno stradanje, upravo dajući nam obrazac opraštanja. Ako je on, koji nema grijeha, oprostio nama, koliko mi tek ljudi treba više da opraštamo bližnjem svom svako sagrešenje njegovo.  Naravno, deklarativno to je lako izusiti, a u životu to nije lako sprovodivo i zato je oprostiti podvig sam za sebe, koji nas uvodi u drugi podvig molitve. Cijeli život čovjeka hrišćanina je podvig, koji kreće od one jevanđelske „Vjerujem, Gospode, pomozi mome nevjerju“.  Ipak, u  svakom od nas katkada se projavljuje nevjerovanje. Mi vjerujemo, ali nam treba pomoć Božja da se obratimo Bogu da pomogne našem nevjerovanju, da bismo upravo oprostili grijehove dužnicima, odnosno svojim bližnjima kako to molitva Gospodnja kaže. Zato ona jeste bila i ostala uzor, izgovorena od samoga Gospoda kao primjer i temelj svake molitve. Cilj života hrišćanskoga je da opraštamo jedni druge, kako bismo zadobili Duha Svetoga, po riječima Svetog Serafima čudotvorca.

RADIO FOČA: U tom smislu, kako na pravilan način shvatiti Hristovu poruku iz Jevanđelja; „Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one koji vas vrijeđaju i gone“? Mnogi će reći da je to nemoguće, da je to utopija, kako učiniti toliki napor da se iskreno pomolimo za onoga za kojeg znamo da nam želi ili čini zlo?

TUPEŠA: Kao što rekoh, ljubav Božja prema čovjeku je beskrajna i on neprijateljima svojima oprašta, najvećim neprijateljima koji ga predaju stradanju na krst. On upravo blagosilja neprijatelje svoje, ne osuđuje ih. On kaže „ljubite neprijatelje svoje i blagosiljajste one koji vas kunu“ i „ako vam udari jedan šamar, okreni mu i drugu stanu lica“. Po filosofiji ovoga svijeta to je paradoks, mi bismo trebali, kao u Starom zavjetu, da uzvratimo udararac za udarac, ali Gospod nam daje savršeniji oblik ljubavi jer svako neprijateljstvo može da se projavi na naše spasenje. To što naš neprijatelj zaziva naša stradanja, kroz ta stradanja mi učestvujemo u stradanjima Gospodnjim. Imajući na umu da je i taj neprijatelj sazdan po liku Božjem, a da je zlo koje se u njemu ukorijenilo nije njegova priroda, nego nešto što se umetnulo u njega. Zato naša molitva jeste za neprijatelje, da ih Gospod okrene od neprijateljstva koje se uselilo u njihovo biće, jer je svaki čovjek stvoren po liku Božjem i dobar, nije po svojoj prirodi neprijatelj, nego po grijehu u koji je upao. Zato se Crkva neprekidno moli i za neprijatelje svoje, kao i za one koji stradaju od tih neprijatelja. Ne bi li Gospod doveo u jedinstvo i jedne i druge.

RADIO FOČA: Dakle, to je i ona poruka iz Jevanđelja „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš na nebesima“.

TUPEŠA: Jeste, upravo to savršenstvo i hrišćani su prizvani na savršenstvo. Mi ne možemo da se usavršimo nezavisno od Hrista i Crkve. Čovjek može da ima velike moralne kvalitete- imate pripadnike drugih religija, čak i ateiste, koji imaju velike moralne kriterijume, čak bismo rekli da žive i jevanđelski po nekom prirodnom zakonu, ali mi smo prizvani na to najviše savršenstvo koje je kroz Hrista otkriveno. Jedino kroz Hrista, molitvom Hristu i sa Hristom, jer je on koji se moli za nas i koji se moli u nama sa Duhom svetim, možemo da dostignemo to najveće savršentvo i prizvani smo da neprekidno uzrastamo u mjeru rasta visine Hristove.

RADIO FOČA: U molitvi obično nešto tražimo, često zaboravljajući molitve zahvaljivanja. Koliko je važno u molitvi zahvaljivati Gospodu na svemu?

TUPEŠA: Molitva zahavljivanja, molitva blagodarenja kako je mi u Crkvi nazivamo, u principu i jeste suština svega. Najveća blagodarstvena molitva koju Crkva proiznosi jeste Evharistija, jeste Liturgija Crkve. Evharistija i jeste blagodarenje.  Da blagodarimo Bogu Tvorcu svega za sve, sve što je stvorio i vidljivo i nevidljivo. Crkva i jeste blagodarenje Bogu za sve, prvo što nas je iz nebića u biće priveo, što nas je sazdao, što nam daje vazduh za disanje i hranu, što nas udostajava da mu blagodarimo preko njegovih darova i da te darove hljeb i vino prinosimo na sveti žrtvenik Božji, koji silom i dejstvom Svetog duha postaju samo tijelo njegovo, da ih prima i vraća nam ih kao život vječni, kao tijelo i krv svoju. To je najveća tajna hrišćanskog života da blagodari, čovjek je sazdan kao biće blagodarenja i nije čudo što najsvetija služba u Crkvi nosi ime Evharistija, što u prevodu sa grčkog znači blagodarenje.

RADIO FOČA: Za kraj da rezimiramo, mada je kroz razgovor i rečeno, koji su to sve plodovi molitve?

TUPEŠA: Plodovi molitve su prosto neizrecivi i neizbrojivi, koji izlaze van granica stvorenoga svijeta i prevazilaze samog čovjeka. Prvi i osnovni plod molitve treba da bude smirenje, a kada čovjek izgradi smirenje dobija  samosvijest o sebi da je sazdan po liku i podobiju Božjem , da je prizvan na vječnu zajednicu sa Bogom , koju ni smrt ne može da razruši, da je prizvan na vječno blagodarenje i u zajednicu kako sa Bogom, tako i sa svakim drugim čovjekom. Upravo gradeći mir, jer smirenje jeste od mira, kada čovjek ima mir, onda je podoban anđelima koji su blagovijestili „Slava na visini Bogu i na zemlji mir“, a kada imamo mir, molitvu, onda imamo i dobru volju prema svim ljudima. Zato, glavni plod molitve naše individualne i zajedničke crkvene je uvođenje u konkretnu liturgjusku zajednicu, učestvovanje u vječnom blagodarenju, a prije svega plod molitve je ljubav i to je najveća od svih vrlina. Jedna riječ koja sažima sve vrline i koja je ispunjenje svih molitava i ličnih i kolektivnih je ta riječ ljubav. Bolje rečeno, mjesto gdje se svi plodovi molitve sažimaju u jednu vrlinu jeste zapravo ljubav, koja je ljubav prema Bogu, prema bližnjima i prema cijeloj tvorevini.

RADIO FOČA: Pred nama je Božić. Koje biste molitve preporučili za, kako ga svi volimo nazivati, najradosniji hrišćanski praznik?

TUPEŠA: Božić je otkrivenje velike tajne koja je od vijeka ljudima bila skrivena, koja se radi našeg spasenja otkrila upravo rođenjem Logosa Božijeg, Riječi Božije, Hrista Gospodnjega, Sunca pravde istinskog koje je zasijalo iz vitlejemske pećine i prosvijetlilo um i duše cijele Vasiljene i darovalo spasenje. Toj svjetlosti da se radujemo, da je primimo u sebe, kako bi se u nas uselila ta neizreciva ljubav prema svakom čovjeku, prema svakoj tvari. Da pogotovo u ovo vrijeme pandemije i iskušenja bolesti pokažemo krajnje čovjekoljublje po uzoru na ono vječno čovjekoljublje da je Bog postao čovjek iz ljubavi prema čovjeku, da bi se spasila i obožila naša priroda. Zato, neka glavna naša molitva bude molitva ljubavi prema čovjeku, ljubavi prema Bogu, prema tvari Božijoj i naravno molitva za prevazilaženja ove situacije i bolesti koja nas je snašla. Da ne malaksamo duhom, da to prihvatimo kao dar Božiji, kao zaslugu zbog naših grijehova, što pokajanih, što nepokajanih, i da na takav način u ovoj barki spasenja,  koju nazivamo Crkvom Hristovim, Tijelom Hristovim, dođemo do onog vječnog pristaništa, a to je Carstvo nebesko.