Topalović: Naš odnos prema bližnjem, naš je odnos prema Bogu

Bog je sa nama do kraja vijeka i mi smo Božiji. Bog nas prvenstveno gleda očima drugih ljudi. Sišao je na zemlju i postao čovjek. Ne treba ga tražiti ni na nebu, niti samo u srcima, već u našem komšiji, rođaku, poznaniku, bližnjem. Naš odnos prema bližnjem ujedno je naš odnos prema Bogu. Bog je u onome koji sjedi do nas, svakodnevnom prolazniku, svakodnevnom prosjaku, komšiji, djeci koja nas okružuju, koje često od sebe otjeramo, ne damo im dovoljno pažnje, ne saslušamo ih, pobjegnemo, ne poštujemo ih. Upravo u takvim ljudima krije se Bog i On nas gleda upravo njihovim očima.

Bog je sa nama do kraja vijeka i mi smo Božiji. Bog nas prvenstveno gleda očima drugih ljudi. Sišao je na zemlju i postao čovjek. Ne treba ga tražiti ni na nebu, niti samo u srcima, već u našem komšiji, rođaku, poznaniku, bližnjem. Naš odnos prema bližnjem ujedno je naš odnos prema Bogu. Bog je u onome koji sjedi do nas, svakodnevnom prolazniku, svakodnevnom prosjaku, komšiji, djeci koja nas okružuju, koje često od sebe otjeramo, ne damo im dovoljno pažnje, ne saslušamo ih, pobjegnemo, ne poštujemo ih. Upravo u takvim ljudima krije se Bog i On nas gleda upravo njihovim očima.

Poručio je ovo u božićnom intervjuu Radio Foči dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta „Sveti Vasilije Ostroški“ u Foči Vladislav Topalović, koji je i sveštenik u Staroj crkvi u Sarajevu.

Topalović je kao osnovnu misao Božića naglasio da je Bog došao ljudima kako bi se oni približili Njemu.

RADIO FOČA: U danima smo kada je svjetlost nasvetijeg Rođenja na zemlji sve bliža i sve sjajnija. Kako da uvidimo smisao najradosnijeg hrišćanskog praznika?

TOPALOVIĆ: Otkrićemo smisao ovog velikog hrišćanskog praznika onda ako dopustimo da se Bog useli u naše domove, naše kuće, naša srca i upravo je to smisao praznika-da je Bog sa nama. Podsjetiću na Jevanđelje po Mateju koje upravo počinje nagovještajem rađanja djeteta, kako se kaže u drevnom jednom proroštvu proroka Isaije u 8.vijeku prije Hrista, da će djevojka zatrudnjeti i roditi sina i nadjenuće mu ime Emanuil. Iako mu nije dato ime Emanuil, nego Isus, to ime Emanuil će ostati jedna od najznačajnijih liturgijskih titula kojim rana crkva prije hrišćanstva opisuje taj susret Boga i čovjeka u ličnosti Isusa Hrista i koja na najbolji način opisuje smisao rođenja, odnosno smisao ovog praznika, Božića. Emanuil – S nama je Bog. U toj kratkoj rečenici, koja je ujedno ime, sadržan je sav smisao Božića. Bog je sa nama, i kada nam se čini da je negdje daleko, da je odsutan, kada nam se čini da smo ostavljeni od Boga, tada smo ustvari najviše zaokupljeni Božjim prisustvom i  On nas vodi stazama našeg života.

RADIO FOČA: Svijet u kojem živimo svijet je čovjeka koji je plijen strasti, rob čula i igračka mašte, gospodar sebičnosti. U čemu savremeni čovjek, odnosno gdje treba da traži Vitlejemsku zvjezdu?

TOPALOVIĆ: Savremeni čovjek ima puno iskušenja, boluje od mnogih bolesti. Čovječanstvo i svijet, kako to kaže veliki vladika Njegoš, „stenje, a nebesa ćute.“ Mi smo dio svijeta, tvorevine koja je propadljiva i iskušenja su na svakom koraku od nas. Zbog toga je jedina nada Bog, nema druge nade za čovjeka ni za svijet ni za tvorevinu. Nema smisla egzistencija ako se Bog ne useli u naša srca. Prema tome, bez Božića, bez Hristovog rođenja, tužna je i čemerna je naša egzistencija, tužan je i čemeran naš život ako ga samo zatvorimo za sebe i ne dopustimo da se Bog u njega useli i da nas On vodi.

RADIO FOČA: Teška su vremena, velikih iskušenja, izazova, stradanja… Rođenje Hristovo, najradosniji praznik u Vaseljeni, dočekujemo zabrinuti zbog situacije sa pandemijom virusa korona koja nam je svima promijenila živote i svakodnevicu. Danas svako vodi neku borbu i nikome nije lako.

TOPALOVIĆ: Dalje ćemo ići tako što ćemo gajiti optimizam. Božić nas poziva da razmislimo o tome da nam Bog nikada neće dati veća iskušenja, nego što smo u stanju da podnesemo. Čovječanstvo je pokazalo u protekloj godini da je u stanju da se nosi sa epidemijom virusa korona. Pokazali smo se veoma solidarnim i da imamo veliko povjerenje u sve ljudske napore, prije svega naučnika. Zbog toga smatram da je Bog kroz ljude poslao i ovu epidemiju kao iskušenje, ali nam je kroz ljude dao i nadu i mogućnost da se od nje spasimo.

RADIO FOČA: Da li je vrijeme zlokobne korone dovelo do atmosfere da se mnogo bojimo, a malo vjerujemo?

TOPALOVIĆ: Epidemija je postavila mnoga pitanja, mnoge ljude iznenadila, mnogo je bilo oprečnih stavova i mišljenja. Ljudi se se uglavnom dijelili u dvije grupe, u one koji smtaraju da su sve mjere koje su preduzete pretjerane, da ograničavaju ljudske slobode, sputavaju ljudske kontakte od kojih svi živimo. Sa druge strane imali smo drugu krajnost, ljude koji su kroz epidemiju nastojali da što više ukinu ili ograniče idividualne i kolektivne slobode. Imali smo dva tipa ponašanja ljudi, one koji su nosili zaštitne maske redovno i one kojima na pamet nikada nije palo da ih stave na lice. Uvijek je onaj srednji put, zlatni put zapravo zlatno pravilo za život. Kada nepotrebno radikalizujemo svoje stavove onda se tu stvaraju i konfliktne tačke u kojima ćemo imati gore posljedice od same epidemije. Imaćemo podijeljeno društvo, na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju u koronu, one koji vjeruju epidemiološkim mjerama i one koji im ne vjeruju nikako. Mora se gajiti povjerenje u struku, nauku, jer to su civilizacijska dostignuća. Hrišćanstvo nikada nije bilo niti je anticivilizacijski pokret, niti anarhična religija, te zbog toga biti hrišćanin znači biti odgovoran i poštovati ono što struka i nauka u ovakvim situacijama nalažu.

RADIO FOČA: U vremenu pandemije virusa korona Srpska pravoslavna crkva izgubila je i najvidljivije i najviše, svog poglavara blaženopočivšeg patrijarha Irineja, velikog duhovnika mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, episkopa valjevskog Milutina, koji su u izazovnim vremenima bili glas razuma i simbol ljubavi i pomirenja.

TOPALOVIĆ: Zaista jeste Srpska pravoslavna crkva imala velike gubitke u protekloj godini. Riječ je o patrijarhu i episkopima koji su bili u poznim godinama života, Bog im je dao da dočekaju jednu duboku starost. Nisu to iskušenja koja su Crkvi nepoznata, nisu vanredna. Smjena generacija je nešto što se dešava i u ovakvim i u redovnim okolnostima. Srpska pravoslavna crkva će sigurno imati i ima unutrašnje snage da izabere patrijarha i episkope koji će je voditi u sljedećem periodu.

RADIO FOČA: Koliko je ovo vrijeme, s obzirom na ono što se dešavalo i dešava u Crnoj Gori, kao i dugogodišnje teško stanje Srba i naših svetinja na Kosovu i Metohiji, teško za Srpsku pravoslavnu crkvu i kakvu nam poruku šalje?

TOPALOVIĆ: Na to pitanje bih dodao i Srbe u Hrvatskoj, koje često zaboravljamo. Tek smo se nedavno sjetili da i tamo postoje Srbi kada je bio zemljotres. Nekako smo previše zaokupirani, iako sa pravom i treba da budemo, Srbima u Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji, ali meni se čini da je ipak najteže danas biti Srbin u Hrvatskoj, pogotovo nakon ovih svih nemilih događanja. Trebalo bi da u ovoj godini pokažemo solidarnost sa ljudima na Baniji, ima tamo naših divnih ljudi, povratnika, pogotovo u Glini stradalnoj. To su ljudi koji su pretrpjeli neviđena stradanja u Drugom svjetskom ratu. Sjetimo se samo užasnog i neviđenog pokolja u glinskoj crkvi, potom „Oluje“, i evo sada prirodne katastrofe u sred pandemije koja je dodatno pogoršala tešku i neprijatnu situaciju Srba u Hrvatskoj. Naš narod živi tamo u izrazito neprijateljskom okruženju. U toj zemlji, Hrvatskoj, postoje naravno i fini ljudi koji razumiju svu muku našeg naroda i koji pomažu i to je zaista sva nada koja nam daje pravo da vjerujemo u budućnost njighovog opstanka. Što se tiče Crne Gore, vidjeli smo da smo u protekloj godini zahvaljujući mitropolitu Amfilohiju imali zaista jedan biblijski događaj u kome je Crkva izvojevala slobodu, ne samo za sebe nego i za cijelu državu. I naravno, naše uvijek bolno pitanje su Srbi na Kosovu i Metohiji, nešto što stoji u srži našeg identiteta. Trebali bi da uvijek razmišljamo o Kosovu, našim svetinjama i da ih uvijek nosimo u srcu.

RADIO FOČA: Kakav je danas položaj pravoslavnih vjernika u Federaciji BiH?

TOPALOVIĆ: Pravoslavni u Federaciji BiH su, pogotovo u Sarajevu, ipak jedna malobrojna zajednica. Vrlo malo ljudi je ostalo. Dvadeset pet godina nakon rata nema uskraćivanja nekih idividualnih prava, dok stvari stoje sasvim drugačije kada je riječ o kolektivnim pravima.

Naši pravoslavni Srbi su se, recimo, jako dobro i lijepo organizovali u Mostaru i u drugim mjestima u Federaciji. Nikada se ne treba odreći tih prostora, oni su naša domovina jednako kao i Republika Srpska. Puno za naš narod znači i Mostar, i Travnik, Tuzla, Drvar i mnoga druga mjesta koja se nalaze danas u Federaciji BiH, ali mi nikada ne smijemo zaboraviti da to nije neki strani prostor. To su prostori na kojima se početkom i tokom cijelog 19.vijeka formirao u kulturnom smislu identitet onoga što mi danas jesmo.

RADIO FOČA: Koliko naša Crkva može da učini da nestanu podjele, problemi, raskoli u srpskom narodu i da svi budemo jedinstveni, mirni i bezbrižni?

TOPALOVIĆ: Sveti apostol Pavle u jednoj svojoj poslanici kaže: „Dobro je da bude i podjela među vama“, ali dalje kaže: „Ako se svađate, gledajte da se ne proždirete.“ Prema tome, biti u slozi ne znači gajiti jednoumlje kao ideal. Mi moramo biti otvoreni za pluralizam mišljenja, za demokratičnost. Mi smo po tome poznati, jer smo narod na Balkanu koji je prvi stupio u demokratske tokove, i usvojio demokratiju kao model vladavine. Zbog toga ne bi trebalo da gajimo bilo kakvu sumnju prema pluralizmu mišljenja, ali u iznošenju tih mišljenja moraju da postoje određene „crvene linije“ koje se ne smiju preći. Mora postojati kultura uvažavanja tuđeg i različitog mišljenja i kada izgradimo tu kulturu, onda i nema opasnosti za raskole.

RADIO FOČA: Naše doba često se označava kao doba stresa, prekomjerne brige za budućnost ili stalno vraćanje u traume prošlosti. Sve nas to udaljava od ovog dana i časa u kojem živimo. Koliko nas prekomjerna briga ili pretjerano razmišljanje raslabljuju?

TOPALOVIĆ: Svakodnevna briga je jedna od ključnih stvari koja nas sputava u našem duhovnom životu. Mi na svakoj liturgiji pjevamo veličanstvenu himnu koja kaže: „Ostavimo sada svaku životnu brigu.“ Prema tome, liturgija, crkva bi trebalo da bude prostor u kome bar za trenutak bi trebalo da zaboravimo na te svakodnevne brige i da se okrenemo vječnosti, smislu života. Jer, zaista se nekada previše brinemo o sitnicama, brinemo se ponekad i o Božjim stvarima, za zdravlje nas i naših bližnjih prekomjerno brinemo, toliko čak da postajemo, kako se to stručno u medicini kaže, depresivni, anksiozni, hipohondri. Trebalo bi da ne brinemo Božje brige, da malo više pokažemo povjerenja u Boga, da znamo da nas Bog vodi i zna šta je to najbolje za nas.

RADIO FOČA: Da li je Hristovo rođenje prilika i poziv da se svako od nas neprekidno duhovno rađa?

TOPALOVIĆ: Postoji  biološko rođenje koje samo sa sobom nosi klicu smrti, jer svako ko se rodio i umrijeće. Međutim, ako se duhovno rodimo, onda je to rođenje za besmrtnost, onda smo rođeni da vječno živimo. Prema tome, Hristos kao Bogočovjek, kao ličnost u kome se prožima to stvoreno i nestvoreno, smrtno i besmrtno, vječno i vremensko, duhovno i tjelesno, jedina je naša nada za spasenje zato što na taj način usvajamo ono što je božansko po prirodi, a to je vječnost i besmrtnost. To je osnova naše vjere, osnova našeg praznika, Božića, i cijelog našeg životnog opredjeljenja.

RADIO FOČA: Kakvu biste poruku poslali povodom najradosnijeg hrišćanskog praznika?

TOPALOVIĆ: Poruka je univerzalna, koju slušamo već vijekovima počevši od 7.vijeka prije Hrista kada je prorok Isaija prorekao i rekao: „Rodiće se Emanuil“-S nama je Bog, do jevanđeliste Mateja koji upravo tako predstavlja Hristovo rođenje, pa onda jevanđelist Jovan Bogoslov koji kaže da se Bog Logos, Hristos, nastanio među nama, bukvalno postavio svoj šator u naš logor i postao jedan od nas. To je misao Božića, da Bog nije neko transcedentno biće koje je s onu stranu postojanja, nego je došao ovdje u naš svijet, postao jedan od nas, postao naš bližnji, naš komšija, naš sutjelesnik i takav Bog je jedini dostojan čovjeka. Bog koji uzima svu patnju čovjekove egzistencije na sebe, okušava tu patnju na sebi i u potpunosti razumije čovjeka. Prema tome, Bog je s nama, to je poruka. Uvijek i dovijeka.

Izvor: Radio Foča