Protojerej-stavrofor Darko Đogo: O Srpskoj i Đedu o Stjepanjdanu

Mir Božiji-Hristos se rodi. Srećna nam svima Krsna slava naše Republike Srpske-Dan svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana!

Sjećamo se danas nastanka naše Republike Srpske. Sjećamo se – a kao da živimo taj 9.januar 1992.godine. I tada, kao i danas, osjećamo kako ono što nam je najdraže, ono što čini čovjeka čovjekom – sloboda od Boga mu darovana – neprekidno se pojavljuje kao nešto čime bi drugi da raspolažu u naše ime, da nam kažu kako ćemo slaviti, a koga ne, koliko i kako možemo biti slobodni, a samim tim koliko možemo biti ljudi- u našoj rođenoj kući, u našem domu. I tada, kao i danas, mi u sebi znamo samo jedno: da zlatnu slobodu nećemo i ne možemo dati, jer volovi trpe jaram, a ne ljudi. I tada, kao i danas, mi znamo: da volimo svakog čovjeka koji dolazi na svijet, da svakog brata primamo za brata, svakog prijatelja za prijatelja, svakog komšiju za komšiju, ali da nećemo više biti slijepi kada se lice bilo koga od njih premetne u lice krvnika. Samo u prošlom vijeku, mi smo dva puta u očima bližnjeg previdjeli namjeru-te 1914.i 1941. Danas, kao i te 1992. mi znamo da nemamo više miliona braće za gubljenje, samo zato što nismo u stanju da raspoznamo u govori i na licu bližnjega prijetnju i nasilje.

Ali ako se pojavila kao odraz neprihvatanja nasilja i prinude, ropstva i podčinjavanja, nije naša Republika Srpska iznikla slučajno. Nije ona ni prva srpska država zapadno od Drine-u njoj su vaskrsli svi naši vladari i sve naše države, od Časlavljeve i Bodinove Srbije preko stare Zete Sv.Jovana Vladimira, sve do svetorodnih Nemanjića, pravovjernih Kotromanića, blagovjernih Lazarevića. Gotovo svi naši župani, banovi i kraljevi nosili su ime Sv.Stefana, od Stefana Nemanje do Stefana Tomaševića, posljednjeg blagovjernog kralja, kako sam za sebe kaže „Srbljem i Bosni“. Pa i kada su Smederevo, Bosna i Hum pali, gledali smo odavde i učestvovali u slavi Srbije Obrenovića i Karađorđevića, u slavi Crne Gore Petrovića znajući da su srpske države od Zete preko Raške i Bosne do Srbije i Crne Gore promjenjive, a Srpstvo jedno i nedjeljivo, sabrano u Hristu i Njegovoj žrtvi ovjenčano vijencem Svetog Stefana od svojih početaka određeno da kamenovano gleda Hrista na nebesima.

Danas smo zahvalni i našim očevima i ocima: vojskovođama svakako, ali ništa manje i našim očevima, stričevima i ujacima, običnim vojnicima Vojske Republike Srpske, ljudima koji su Nikoljdane, Stjepanjdane, Jovanjdane i Mitrovdane čekali u rovovima, u snijegu, u blatu, pod vatrom, ljudima koji su sebe, svoj život, svoju dušu, svoje srce, svoju mladost dali da bismo mi danas bili slobodni. Ne može nam niko nametnuti lažnu sliku o njima, kada su nam još u sjećanju njihove oči koje nas gledaju, njihove ruke koje nas miluju, prije nego što će sjesti na neku „Stodesetku“, ne bi li stigli da odbrane, ne bi li pohitali da jave istinu o borbi srpskog naroda svijetu koji je želio da je čuje. Ne, ne samo da nisu bili neljudi, već su bili i jesu ljudi sa velikim početnim slovom, takvi ljudi da se i mi, kao Srbi nakon Kosovske bitke, u vremenu Despota Stefana Lazarevića, neprekidno pitamo: kako da budemo dostojni naših junaka, kako da naša stvarnost bude dostojna njihove žrtve, jer sve što danas vidimo kao da blijedi prema Žrtvi i Ljubavi koju su oni poput Svetog Stefana ugradili u našu Srpsku?

Mi još nismo dosegli njihov san. Naša Republika ne samo da ne može biti ukinuta: prema njoj je još neispunjen zadatak-da bude makar nalik na san onih koji su sanjali tog 9.januara 1992.godine, nalik na san onih koji su je sanjali u „bajtama“ i tranšeima, makar na san onih koji su stradali u Jošanici, onih koji su je branili na Treskavici. Republiko naša, budi makar malo nalik na njih, nalik na njihov san. Jer čovjek nije nikada sam i nije nikada samo svoj. Svako od nas pripada u isto vrijeme svojim očevima i pradjedovima i svojoj djeci. Samo u tom susretu onih koji su bili prije nas i koji dolaze iz nas i za nama, mi jesmo mi, naš život jeste smisao, naša Srpska-ostvarenje starog sna i budućnost novih nada. A prije svega: ona je neprekidan napor i trud, da budemo bolji, svako od nas pojedinačno i svi zajedno. Biće nam bolje kada budemo bolji, kako kaže Sveti patrijarh Pavle. Samo onda kada svako od nas pojmi da smo pozvani da živimo po Hristu, da popravljamo sebe kao preduslov obnove našeg bića i bića cijelog naroda-postaćemo bolji ljudi. Postaćemo neustrašivi. Bićemo poput naših pradjedova i djedova, koji se nikada nisu bojali ničega, osim da se ogriješe o drugoga. Danas smo ponekad zabrinuti i zamišljeni, ali život nije misao ni strah već zadatak, neprekidni izazov. Zato, da obnovmo u sebi etos i duh praotaca, ljudi koji nisu planirali ni kuću ni djecu, pa su im kuće stajale, izdržavale snjegove vijekovima i bile pune dječijeg smijeha i istinske radosti. Mi smo znali tu tajnu: da čovjek ima samo onoliko koliko sebe pokloni drugima. Danas želimo sve i zato ono što imamo-nemamo. Oni su imali sve, jer su imali jedni druge, a željeli samo onoliko koliko mogu da imaju. Zato: Republika Srpska je poziv da budemo očevi i stričevi nalik na naše očeve i djedove.

Među našim ocima, danas se naročito sjećamo jednoga-našeg i svesrpskog i svepravoslavnog Mitropolita Amfilohija.

Srećan ti dan rođenja na zemlji, Đede naš koji nas sada gledaš iz blizine Tvorca. Znamo, mi tvoji studenti i svi Fočaci koliko si sebe dao ovdje kako bi naš Fakultet postao ono što jeste danas. Znamo koliko si nas volio. I sada se sjećamo kako si nam govorio da ne budemo ispod Zavjeta Otaca, mi koji, po tvojim riječima, živimo u jednoj do kraja krševitoj srpskoj zemlji danas. Krštena smo zemlja, jer si nas i ti krštavao, miropomazivao, pričešćivao, Hristovom svjetlošću prosvjetljavao. Danas se zato sjećamo i tebe.

Republika Srpska- to je neprekidna litija za svetinje Božije. Svetinje Božije, ma gdje bile, Zagrađe i Foču, Dečane i Đurđeve stupeve, Gračanicu i Pipere, Čajniče i Cetinje sve ih nosimo u srcu, kao svoje, kao neotuđivo.

Srećna ti, Đede, Krsna slava, tvoja i naša. Sjeti nas se pred Božićem, pred Majkom Božijom, pred Stefanom.

Izvor: Radio Foča