Protiv stresa i dijabetesa boriti se zdravom ishranom i fizičkom aktivnošću

Čovjek nije stvoren za ovakvu brzinu života, kao što je danas, praćenu stalnim stresom, što se odražava na zdravlje utičući na širenje šećerne bolesti, koja je dostigla pandemijske razmjere, a jedini način da se taj tihi ubica uspori i preduprijedi je zdrava ishrana i fizička aktivnost, istaknuto je na predavanju u Foči povodom Svjetskog dana boprbe protiv dijabetesa.

Jedan od predavača, profesor fiziologije na Medicinskom fakultetu u Foči Siniša Ristić za sebe kaže da je dobio šećernu bolest jer nije bio disciplinovan i nije vjerovao onima koji su ga upozoravali da bi mogao oboljeti.

 “Pa i sada sam malo nedisciplinovan- zašto, zato što dijabetes ne boli, kad boli gotovo je, onda idu komplikacije i za šećernu bolest kažu da ne bi bila bolest kad ne bi bilo komplikacija. E sad, svaki dijabetičar čeka komplikacije i ko ih je vidio bogami se prepadne”, navodi Ristić.

On pojašnjava da je insulin, koji je suština dijabetesa, hormon koji pokušava stalno da obori koncentraciju glukoze u periodu nakon obroka.

“I on se iscrpi zato što su protiv njega najmanje pet stresnih hormona koji imaju cilj da podignu koncentraciju glukoze u krvi. On je sam, prosto jadan, protiv njih pet i onda se potroši”, navodi profesor fiziologije.

U metabolizmu se svašta dešava i u periodu preddijabetesa koji se ne osjeti, bezbolan je i prosto se dešava, a da oboljeli to ne zna.

“I onda kada saznate, onda su mogućnosti za bilo kakvo poboljšanje kvaliteta ili dužine života male. Dijabetes je pandemijski problem, prati je gojaznost, koja ne može da se objasni, gotovo sigurno je vezana za ishranu, ali i za stres koji prati ovaj život za koji mi nismo napravljeni, za ovakvu brzinu života, za masu socijalnih kontakata koji ranije nisu bili, živjeli smo u nekom drugom vremenu i ovo se sve prebrzo izdešavalo”, kaže Ristić.

Profesor ističe da trpimo hronične masovne nezarazne bolesti.

“Prosto, čovječanstvo mora od nečeg da boluje. Kad je izliječena kuga i kolera, pojavio se dug život i ono što prati dug život- hronične nezarazne bolesti, gdje su hipertenzija i dijabetes najčešće- tihe ubice, upravo to, dođu tiho, skrate životni vijek i naprave ogroman invaliditet”.

Današnja medicina ipak uspijeva, dodaje Ristić, da se izbori da dijabetičari mogu kvalitetnije da žive, ali je problem što se bolest kasno otkriva i što su pacijenti ponekad nedisciplinovani, što je i kod njega slučaj.

“I kod nas doktora je isto kao u drugim profesijama- znamo da budemo neposlušni, onaj princip da kod majstora kuća prokišnjava. O tome treba voditi računa, ne samo verbalno, već i procedurama”, upozorava Ristić.

Internista-endokrinolog Univerzitetske bolnice Foča Olivera Čančar kaže da i pored toga što je narod prilično osviješćen kada je u pitanju prepoznavanje visokih vrijednosti šećera u krvi i dalje imaju pacijente koji im se javljaju u odmaklom stadijumu dijabetesa.

„Desi se da pacijent upravo dođe sa nekim ozbiljnim kardiovaskularnim komplikacijama, kao što je infarkt srca ili moždani udar i tek tada nađemo povišene vrijednosti šećera u krvi, koje su vjerovatno trajale unazad pet, šest godina“, ističe Čančareva.

Zadatak zdravstvene struke je, navodi ona, da svih 365 dana u godini apeluje i prosvećuje populaciju kako prepoznati povišene vrijednosti glikemije u krvi- ako se primjeti gubitak težine, a apetit je pojačan, ako se češće uzima voda i osjeća žeđ, ako se češće mokri i ustaje noću, posebno ako neko u porodici ima dijabetes, ako je neko gojazan, što je takođe predispozicija za razvoj dijabetesa.

U svim ovim slučajevima, upozorava doktorka, potrebno je s vremena na vrijeme kontrolisati vrijednosti šećera u krvi, da se ne bi razvile komplikacije i postavila dijagnoza dijabetesa.

„Kad se razvije bilo koja komplikacija, mi smo praktično nemoćni, ništa ne možemo da vratimo unazad. Možemo samo da zaustavimo na nekom određenom stadijumu, a ništa ne možemo povratiti- niti bubrežnu funkciju, niti funkciju srca u potpunosti, niti neurološku funkciju, tako da je veoma važno prepoznati na vrijeme i spriječiti razvoj komplikacija“, pojašnjava Čančareva.

Medicina je mnogo napredovala, dodaje ona, i moćna je u borbi protiv visokog šećera, ali je to nedovoljno bez promjene načina života.

„U zadnjih deset godina to je ogromna paleta lijekova koji se savršeno dobro bori sa povišenim šećerom u krvi, ali moram reći da bitku sa dijabetesom još uvijek gubimo, da praktično deset odsto stanovništva Evrope ima tu dijagnozu. U pozadini je svakako naš način i stil života, koji podrazumijeva pogrešnu ishranu i fizičku neaktivnost“, kaže Čančareva.

Populacija nikad nije bila više obaviještena i upućena, a bolest i dalje brzo napreduje, upozorava ona, pa je danas dvostruko više oboljelih u odnosu prije 15 godina, umjesto da je obrnuto.

Ipak, jedini ispravan put da se uspori ova bolest, zaključuje Čančareva, je stalna edukacija kroz sve dostpune medije i udruženja, ne bi li se stanovništvo navelo da razmišlja o pravilnom načinu života- zdravoj ishrani i stalnoj fizičkoj aktivnosti.

Predavanje u čitaonici Centra za kulturu i informisanje organizovali su Komitet za međunarodnu razmjenu studenata medicine- SAMSIK i Savez studenata Medicinskog fakulteta u saradnji sa fočanskim Udruženjem dijabetičara.

Koordinator SAMSIK-a za javno zadrvlje, student medicine u Foči Marija Mališ kaže da se trude da prvo krenu od sebe, da se posvete fizičkoj aktivnosti i zdravoj ishrani.

„Ovakvim aktivnostima kojima uživo komuniciramo sa našim studentima i sugrađanima, želimo uticati na njih i promovisati zdravi način života koji često zaboravimo“, navela je Mališeva.

Novinar: Igor Janković
Izvor: Radio Foča