Vijesti

Zoran Vukadinović: Na planini sam svoj na svome

07.03.2024 | 10:44 Zoran Vukadinović: Na planini sam svoj na svome

Fočak Zoran Vukadinović od rođenja se saživio sa planinom, pa ga i u osmoj deceniji života, zahvaljujući gotovo svakodnevnim pohodima ka planinskim vrhovima, krase mladalački izgled i mladalačka vitalnost.

Rođen je prije 72 godine u selu Bunovi, tačnije zaseoku Ravne NJive, podno Crnog vrha, planine koja se uzdiže iznad same Foče.

Ovaj član Planinarskog društva „Zelengora“ priča da mu je, kao djetetu sa sela, planina od malih nogu prirasla za srce i da se ljubav prema prirodi rodila samim načinom života na selu i odrastanjem na obroncima Crnog vrha i okolnih planina Slabića i Pliješa.

Privrženost planini ozvaničio je 1974. godine, kada je prvi put dobio planinarsku knjižicu, pa ove godine slavi jubilarnih pet decenija planinarenja.

“Punih 50 godina neprekidno, samo sa razlikom koliko sam, u zavisnosti od obaveza, imao vremena da se posvetim planinarenju, ali nikada to nije prestajalo. Ako nema ljubavi u srcu, kao i prema svakoj drugoj aktivnosti, zalud je baviti se time. Mora postojati ta vezanost koja se nosi duboko u sebi i koju čovjek nekada ne može ni objasniti, ali vas stalno drži vezanog za planinu”, priča iskusni fočanski planinar.

Dok je bio mlađi težio je više “osvajanju” što viših vrhova, dok mu danas osvajački poriv nije bitan. U poznim godinama nastoji da što više hoda i boravi u prirodi, nezavisno od toga na kojoj visini.

Tri ključne riječi u planinarstvu su, ističe on, ljubav, volja i kondicija.

“Pod broj jedan ljubav, ona jača volju, jer u planini ipak ima i malo napora, treba malo istrpiti. Ako imate ljubav, onda je i taj voljni momenat znatno ojačan i daje vam snage da izdržite i ono što nije jednostavno izdržati”, objašnjava Zoran recept za planinarenje.

Uz ljubav i volju, na treće mjesto stavlja fizičku kondiciju, a među fočanskim planinarima, uprkos godinama, upravo on važi za jednog od fizički najspremnijih.

“Što je bolja kondicija utoliko je lakše istrpiti eventualne teškoće u planini. Ukoliko je manja, veći je stepen trpnje, onda se čovjek lako odriče boravka u planini. Znači- ljubav jača volju, a kondicija omogućava da mnogo više uživate”.

Mlađima savjetuje da se tokom cijele godine bave nekom sportskom aktivnošću da bi održavali kondiciji, jer se u planini ne može boraviti toliko često da bi se stalno bilo u dobroj formi.

Zoranov oštroumni i u isto vrijeme veseli pogled, u kojem kao da se ogleda planinska bistrina njeghovih misli, i neugasivi osmijeh koji krasi njegovo lice, sami po sebi govore o blagodarnom dejstvu planine i na duh i na tijelo.

Za pet decenija planinarenja ovaj prekaljeni „planinski vuk“ pohodio je sve značajnije balkanske vrhove- od Olipma u Grčkoj, Rile i Pirina u Bugarskoj, preko Šar planine u Srbiji, Prokletija i ostalih crnogorskih i planina u BiH, pa do Triglava u Sloveniji i  to po više puta na nekima od njih.

“Kada bih poredio planine u našem okruženju sa drugim balkanskim planinama, mogao bih reći da mi imamo to zadovoljstvo da Volujak, Maglić, Bioč, Zelengora mogu da se nose sasvim ravnopravno po svojim ljepotama sa svim ostalim najljepšim balkanskim planinama. To kažem bez pretjerivanja i u taj moj zaključak nisu ugrađene emocije prema sopstvenom kraju, već je to prosto tako i to može potvrditi svako ko je ovdje boravio. Problem je samo što je to nama nešto na što je naše oko naviklo, pa nam se ne čini toliko dojmljivim kao nešto što se vidi prvi put”, ističe Zoran.

Zelengora je, objašnjava on, pristupačna za svakog planinara, bez obzira na uzrast i fizičku pripremu, dok visočije planine Maglić, Bioč i Volujak na svojim plećima nose atraktivne i izazovne vrhove.

“Neki od njih i sasvim divlji, na kojima se osjećate stopljeni sa prirodom, nigdje ljudske noge, glasa, ometanja prirode, njene tišine, mira, ljepote- jednostavno samo vi i planina”, kaže Zoran.

Dodaje da mu je teško opisati i u potpunosti dočarati osjećaj stopljenosti sa prirodom kada se popne na vrh.

“Osjećate da ste svoj na svome, prosto uživate, to je neko ushićenje, ne time što ste vi osvojili, nego zato što oko sebe vidite iskonsku prirodu koja vas mami, osjećate se prosto da ste vi njen dio, ali dio koji je uklopljen, a ne remeti tu prirodu”.

Dok hoda ne osjeća napor i, kako kaže, u svakom trenutku boravka u planini, nezavisno od vremenskih prilika, uživa jednako i danas kao prije 70 godina.

U jednom danu s lakoćom prepješači i više desetina kilometara. Tako je prošle godine sa prijateljem Radanom Mališem, fočanskim ultramaratoncem, u pohodu koji je trajao 13 časova prepješačio 40 kilometara, savladavši više vrhova iznad 2.000 metara nadmorske visine.

Sa Prijevora, polazne tačke, popeli su se na Maglić, najvši vrh BiH, odatle na Carev do, zatim preko Gredelja na najviš vrh Bioča- Veliki vitao. Prešli su zatim na Volujak, spustili se na Trnovačko jezero i sa jezera se vratili na Prijevor.

“Nekih 40 kilometara dužine i oko 2.700 metara visinske razlike, a visinska razlika je jedan od nabitnijih faktora koji potvrđuju da li je neki put težak ili nije. Po ravnom se može hodati dugo bez nekog velikog napora, ali kada se mora peti onda je to već izazov”.

Pohod su počeli u sedam ujutro, a završili u devet naveče.

“Ali smo na mnogo mjesta sjedili, uživali, ćaskali, družili se sa drugima na jezeru, nabrali usput trave ive i sa zadovoljstvom, bez da smo iscrpili sve snage u sebi, vratili se na Prijevor punog srca”, prisjeća se jednog od zahtjevnijih pohoda.

U Zoranovom slučaju moglo bi se reći da je ljubav prema planini jedan vid zavisnosti, u najpozitivnijem smislu.

“Kod mene svakako jeste. Ja sam svojoj supruzi kada smo se uzeli rekao- sve mi možeš uzeti, ali nemoj pokušavati da me udaljiš od planine i ona je to ispoštovala. Ona je moja podrška u smislu pripreme sendviča i svega što je neophodno, a naravno dođe se i prljav i mokar sa planine i  na njoj je taj dio obaveze da sve dovede u red”.

I u zimskom periodu gotovo svakodnevno je u planini. Najmanje četiri puta sedmično pješači ka Crnom vrhu i rodnom selu, koje je pet kilometara udaljeno od Foče, a redovan je i na svim akcijama Planinarskog društva “Zelengora”. Planina Crni vrh, do čijih obronaka dosežu fočanska gradska naselja, sa svojom crnogoričnom šumom Fočacima je nadohvat ruke. Uprkos blizini i ljepoti, rijetko je posjećen.

“Crni vrh je visok 1.147 metara i u planinarskim okvirima prilično je zapostavljen, a mogu reći iz iskustva da nema atraktivnijeg pogleda na sve planine u okruženju, kao što je sa Crnog vrha, a da je tako blizu samog grada”.

Činjenicu da tek mali broj građana ima običaj da prošeta crnogoričnom šumom prema Crnom vrhu Zoran objašnjava nedostatkom volje da se učini mali napor.

“To je dio društvenih prilika, sve je manje ljudi spremnih da se izlože nekom naporu da bi uživali, postoje neke stvari u kojima se može uživati a da se nikakav napor ne uloži. Ove mlađe generacije su tome sklonije, jer nisu odrastale sa prirodom, kao mi stariji”, kaže Zoran.

Osim toga, dodaje Zoran, dosta mladih koji vole prirodu, usljed svakodnevne borbe za egzistenciju, nemaju vremena da se bave planinarenjem, pa su tako najčešće ljeti angažovani na raftingu.

“Bilo bi neophodno više uključivati školsku omladinu, pa smo isplanirali više aktivnosti da pokušamo privući najmlađe i već imamo rezultata u Osnovnoj školi “Sveti Sava” gdje postoji planinarska sekcija. Članovi te sekcije prošle godine su išli u planinarske akcije sa velikim zadovoljstvom”.

Zoran ukazuje da je velika kočnica razvoju turizma, a samim tim  i većem broju ljudi koji bi uživali u čarima fočanskih planina, slaba putna mreža.

“Infrastruktura nije ni blizu nivoa koji sam sretao u područjima za koja sam smatrao da su daleko iza nas. Mi smo u zadnje vrijeme na zapećku što se tiče uslova koje treba stvoriti da bismo privukli ljude u većem broju sa strane, a na kraju da bi se i naši ljudi odavde lakše uključivali u planinarenje. Bez većih ulaganja u putnu mrežu ne može biti ni valorizacije ljepota ovog kraja“. poručio je fočanski planinar.

Zoran je pozvao mlade, koji bi voljeli da planinare, da se uključe u neko od planinarskih društava, što je najbolji put da se uđe u svijet planinarenja, da prve korake ne preduzimaju samostalno, jer planina nije bezazlena, nosi mnogo opasnosti i potrebno je poznavati njene zakonistosti i prema njoj imati poštovanje.

Tek kada se u organizovanim planinarskim akcijama stekne iskustvo, onda se mogu preduzimati i samostalni pohodi u manjim grupama.

Novinar: Igor Janković
Izvor: Radio Foča

Podijelite vijest: