Ranko Savić pripovijeda o Brodu- Alborija, Formoza, Prvi maj, “crveni đavoli” i druge priče

Nakon što je Radio Foča pokrenula serijal „Priče iz stare Foče“, javio nam se sugrađanin Ranko Savić sa pitanjem „da li to važi i za Brod iz nekih davnih dana“. Emisija je, naravno, zamišljena kao oživaljavanje starih vremena i sjećanje na život, ljude i događaje, ne samo u gradu, već jednako na prostoru cijele opštine Foča. Nakon što je dobio potvrdan odgovor, Ranko Savić, koji je odrastao i dugo živio u Brodu, potrudio se da, u svom stilu, kako to samo on zna, napiše priču o ovom naselju, sa pregršt zanimljivih sjećanja.

Kako je izgledao Brod prije gradnje drvoprerađivačkog kompleksa Maglić, kako je raslo industrijsko naselje, kako je most na Brodu spasla njegova ljepota, ko je i kada izgradio poznatu česmu Alboriju. O tome i mnogo čemu još iz istorije ovog fočanskog naselja, pripovijeda nam Ranko Savić.

Stari Brod na Drini- priče i sjećanja

Na četiri kilometra južno od Foče, smjestilo se naselje kome su davno nekad dali ime Brod na Drini. Ime je dobio po đemiji – splavu ili čamcu pričvršćenom za sajlu, kojim su tadašnji stanovnici Broda i okolnih sela prelazili sa jedne na drugu obalu plahovite Drine, tj. brodili preko vode. Đemija se nalazila stotinak metara nizvodno od sadašnjeg mosta i radila je aktivno sve do tridesetih godina prošlog vijeka, kad je izgrađen most, dosta niži od postojećeg, a koji je srušen u Drugom svjetskom ratu.

Sadašnji most, poznat po svojoj ljepoti i gracioznosti, posle Drugog svjetskog rata gradili su ratni zarobljenici – Nijemci. Postoji priča po kojoj je most trebao da bude na ušću Bistrice u Drinu, jer bi bio puno niži i samim tim jeftiniji i lakši za gradnju, ali da je Nijemac, inženjer koji je vodio radove rekao: „Ne, ne bi trebao biti ovde, jer je previše otvoren za napad aviona. Ovo je Balkan, i biće još ratova“.

Ne zna se da li je ovo istinita priča, al je istina da je 1995. godine u septembru, jedini on od svih mostova preživio bombardovanje iako je bilo preko 10 avio napada. Radi okolnih brda sa istoka i sa zapada nisu mogli biti vršeni napadi, sa juga takođe, jer je na jugu bila Crna Gora (Jugoslavija) tako da su napadi vršeni iz pravca Gradačke stijene, tj. uzvodno i sa sjevera. Ali, most je na sredini najtanji, tako da su avio bombe prolijetale ispod luka i padale u Drinu. Tako je ljepota, tj. njen predivan luk, spasila most.

Na ulazu u Brod iz Foče dočekaće vas česma Alborija, podignuta po natpisu na njoj 1906. godine. Česma čudnog naziva je zakletva svih Brođana jer da bi bio Brođanin moraš makar 10 litara vode popiti sa Alborije. Tako kažu, a ova česma je, u stvari, spomen česma.

Drina je tih godina bila granica između Crne Gore i moćne Austrougarske. Po legendi, austrougarski vojnici su noću prešli na teritoriju Crne Gore u izviđanje, ali su ih na mjestu gdje se nalazi česma dočekali Crnogorci i ubili mladog natporučnika austrougarske vojske Ferenca Alborija, iz bogate mađarske porodice. Majka je izdejstvovala dozvolu za gradnju česme u spomen svom sinu jedincu.

Česma se napajala vodom iz izvora neposredno iznad, ali su raznim radovima na cesti i oko ceste napravili da voda vise ne teče.. Šteta.

Brod je prije Drugog svjetskog rata bio selo, a na prostranom polju gdje je 1950. godine izgrađen ŠIK Maglić pasla je stoka. Uglavnom je to bila zemlja porodice Kalajdžić.

Nagli razvoj i rast naselja počeo je sa početkom rada „Maglića“.

Izgrađene su zgrade i barake za radnike, kino sala, ambulanta, fudbalski stadion, osmogodišnja škola. Brod je imao autobusku vezu sa Fočom, u početku tri puta na dan, kad su bile smjene radnika, a kasnije svaki sat od 6 do 22.

Takođe je uskotračnom prugom bio povezan sa Fočom i Miljevinom čuvenim ćirom koji je imao vagone,  tzv. telećare, jer nije bilo kupea, već su se duž cijelih vagona pružale klupe, a u sredini su stajali oni koji nisu ugrabili mjesto.

Kulturno-sportski život bio je organizovan i na zavidnom nivou. Filmovi su se prikazivani jednom sedmično, a aktivno je radio KUD Jedinstvo sve do 1971. kad je srušena kino sala i izgrađen Auto servis. Takođe su najmanje jednom godišnje, u ljetnom periodu, na stadionu FK Radnik (gdje je Fabrika namještaja pa prema Servisu) gostovale poznate estradne zvijezde – Stanimir Petrović Lale, Mira Torbica, Meho Puzić, Zehra Deović, Jovica Petković… Na buradima za naftu bi se pokovale daske i to je bila bina, a gledaoci su od kuća nosili stolice, ko je htio da sjedi. Na tom stadionu je nekoliko puta bilo održano takmičenje sjekača BiH. Mi djeca smo otvorenih usta gledali kako sjekači obaraju vertikalno postavljene balvane i kako ih nevjerovatno brzo i stručno obrađuju u grede.

Brod je imao i disko klub ATLANTIS, gdje su počele mnoge prve ljubavi i gdje su mnogi osjetili treptaje prvog  poljupca…

Posebno je bila zanimljiva proslava Prvog maja. Počinjala bi mnogo prije, jer su djeca danima skupljala granje po šumi i pravila ogromnu gomilu na uzvišenju iznad Broda – na Glavici. Uoči Prvog maja u organizaciji nastavnika OŠ pravljena je bakljada. Na drvenim šipkama dužine jedan metar pričvršćivala bi se prazna konzerva od graška i u nju bi stavljali krpe i pucvale natopljene naftom. Od česme Alborija kolona djece iz osnovne škole sa zapaljenim bakljama bi organizovano išla kroz cijelo naselje do Drinskog mosta gdje bi pepeo istresala u Drinu. Odmah posle toga bi se išlo na Glavicu gdje je paljena prvomajska vatra, uz koju se igralo i pjevalo. Ranom zorom Kafedžić Ibro  sa harmonikom i čika Šipoš sa kontrabasom su išli između baraka i zgrada kroz cijeli Brod i pozivali ljude na uranak, opet na Glavicu. Izlazile bi cijele porodice i tu, ako bi bilo lijepo vrijeme, boravile na izletu čitav dan, uz roštilj, meze i piće.

FK Radnik, osnovan je 1950. godine kad je sa radom počeo ŠIK Maglić, kao klub radnika. Imao je kratku i slavnu istoriju. Takmičio se u rangu ispod FK Sutjeska iz Foče, jer nije moglo da se u sarajevskoj zoni takmiče dva kluba iz jedne opštine. Takva je bila politika. Čak se sredinom šezdesetih desilo da je Radnik trebao ući u viši rang iz kog je Sutjeska ispala, ali se to nije desilo, jer je dogovoreno da zbog uslova u ligi ipak ostane Sutjeska. Posebno se pamte derbi utakmice sa Rudarom iz Miljevine, Kolinom iz Ustikoline, Stakorinom iz Čajnica i Pračom iz Prače.

Radnik su zvali crveni đavoli zbog boje dresova, sa šnjurama ispod vrata. Igralo se na stadionu bez trave, na šljaci, ali to nije smetalo momcima da izgaraju na terenu. U početku nisu svi imali ni kopačke, pa su rezervni igrači nosili priglavke i zagrijavali se u njima. Sa Broda su neka zvučna imena kao braća Paprica, Radmilo Mihajlović, Nevenko Vasiljević igrali za velike klubove bivše Jugoslavije i Evrope. Pored njih desetine momaka je uspješno nosilo dres Sutjeske: Hadživuković, Jegdić, Gerenčić, Ikonić, Tosum, Imamović, Srndović, Ćevriz, Davidović, Durić, Mihajlović, Obrad Kovačević, otac Božo i njegovi sinovi Duško i Dejan Rašević, Vasiljević Rade itd. Posebno su se isticali, a nisu napravili karijere u većim klubovima Dragan Jokić, Franjo Rener i Rašević  Božo Keža. Najdužu karijeru je imao Alija Muminović  koji je igrao od 1955. do gašenja Radnika 1971. godine.

Brod je bio podijeljen na kolonije – kolone: Restoranska kolonija, kolonija prodavnica (kod pošte), kolonija kod škole, Formoza i uprava željeznice. Zanimljiva je priča o Formozi, koloniji na desnoj obali Drine, prekoputa Fontane.

Tu su nekad bile tri zgrade za smještaj radnika samaca, samačke zgrade. Međutim, broj tih radnika je opadao i došlo se na ideju da se dvije od tri zgrade pretvore u stanove i da se oni dodijele radnicima sa Broda koji su stanovali u barakama bez kupatila. Te 1968. radnici koji su imali rješenja, bojeći se da neko drugi ne useli, su provalili u svoje stanove i zabarikadirali se, očekujući intervenciju milicije. Kako je oko tog samačkog naselja išla pruga, sa južne i istočne strane, a sa zapada tekla Drina, ličilo je to naselje na ostrvo i dali su mu ime Formoza. Ne zna se ko je prvi dao naziv Formoza ponukan stvarnom Formozom (ostrvom Tajvan) na Dalekom istoku i krizom oko nje, tek Formoza i sad postoji sa tri zgrade i sa ljudima koji tu žive.  Ima čak i djece prvih stanovnika Formoze.

Ipak, kultno mjesto na Brodu je Fontana, restoran na desnoj obali Drine.

Tu se sve deševalo, sve počinjalo i završavalo. Tu je bio i matični ured, pa se i vjenčavalo i razvodilo, upisivalo pri rođenju i ispisivalo kad se umre. Tu se pilo, pjevalo, kockalo, družilo, sjedilo nako, tuklo, tu je i milicija tražila i to vrlo često da se postupi po naređenju- tu se živjelo. Restoran Antik vrlo uspješno čuva tradiciju stare Fontane i svi Brođani, ma gdje u svijetu da žive, kad dođu obavezno svrate u Antik, da se sjete nekih divnih, davnih dana.

Drina, tj. đemija na njoj je Brodu dala ime, a drinske plaže su mu dale sjaj. Na Brodu je svaka kolonija imala svoju plažu. Najpoznatija je svakako Mačkovac koja i sad postoji. Divan pješčani sprud na kom su mnogi naučili da plivaju. A preplivati Drinu, to je bilo pitanje ponosa i odrastanja. Tu smo mi djeca koristili jednu foru: mlatarajući i nogama i rukama, skakali bi u bukove iznad Mačkovca, a Drina bi nas sama odnijela na drugu stranu. I to se pikalo, kao preplivao si Drinu. Mnogi su posle išli pješice okolo preko mosta da se vrate na Mačkovac, al o tom se baš i ne priča.

Druga plaža, sa sitnim šljunkom, bijelim kao snijeg, bila je ispod restorana i pumpe Nešković. Tu su pristajali splavovi sa turistima, jer je to bila zadnja stanica. Na tom dijelu je nekad bila brana, sa desne na lijevu obalu Drine, od Formoze do Granika. Služila je da se balvani koje su iz kanjona Tare spuštali hrabri triftari, zaustave i podignu dizalicom na vagone, te da se transportuju u pilanu. Čitava Drina je znala biti prekrivena balvanima sve do Trnovača, a samo hrabri su prelazili preko njih sa jedne na drugu stranu.

Treća plaža je bila na Bistrici, na ušću u Drinu. Tu bi se napravila velika brana i kupalo se još od maja. Mali problem je bila separacija na Miljevini, tj prljava voda, pa se ova plaža koristila najviše vikendom kad rudnik nije radio.

I četvrta plaža je iznad Trnovača, šljunkovita je i i sad postoji.

Na kraju ću se pohvaliti činjenicom da smo mi Brođani pioniri raftinga u Foči. Ne zato što je pokojni Kovač Zdravko prvi počeo da sa Nikolić  Milom  Gležnjakom i sa Mastilom Miodragom Stilašom spušta turiste sa čamcima, nego što smo i mi kao djeca, kad nije bilo pomena o čamcima, i kad su splavovi bili rijetkost, znali da povežemo 4 traktorske gume, da ih pokrijemo vrbovim granjem i da se sa veslima od dasaka spustimo od Kopilova ili od Čelikova polja. Spuštali bi se i niz Taru, ali nismo mogli da guramo šlaufe na tu daljinu. Ovo tek da se zna!

Brod danas je blijeda sjenka onog, starog Broda. Maglić odavno ne radi, kolonija kod restorana ne postoji i tu je sad davno početa i nikad završena energana, spomenik gluposti, nema FK RADNIK, ni kina, ni KUD-a, ni disko kluba, škola jedva da opstaje jer nema djece, na Glavici se još ponekad pale prvomajske vatre, skromno i stidljivo a prvomajski uranci su istorija. Al Brod ipak živi, sa nekim novim stanovnicima i sa sjećanjima nas koji smo živjeli kad je sve bilo i ljepše i slađe.

Možda mi se samo čini…

Autor: Ranko Savić

Izvor: Radio Foča