Vijesti

Sjećanje na Sunariće i staru Foču- Ko je više imao, više je i pomagao

25.04.2023 | 12:25 Sjećanje na Sunariće i staru Foču- Ko je više imao, više je i pomagao

Sunarići, jedna od nekada najuglednijih i najimućnijih fočanskih gradskih porodica, odavno ne žive u Foči, a njihove dvije kuće u Granovskom sokaku, jedna iz druge polovine 19. i druga s početka 20. vijeka, i danas su dobro očuvane, dok je većina njihovih objekata u Prijekoj čaršiji izgorjela i porušena 1992. godine.

Kuće Sunarića u nekadašnjem Granovskom sokaku
Prema porodičnom predanju i istorijskim izvorima, u kojima se ovo prezime prvi put pominje 1563. godine, Sunarići su u Foču doselili iz Boke Kotorske oko 1750. godine. Dvojica braće Simo i Milan naselili su se u Foču, a treći brat Manojlo u Vlasenicu. Do kraja 18. vijeka, kako je to zabilježio istoričar Bogumil Hrabak, Sunarići se već pominju kao jedna od značajnijih trgovačkih porodica u Foči, uz Glođajiće, Hadživukoviće i Jakšiće.

Kod starih Fočaka ostalo je sjećanje da su Sunarići bili jedna od porodica sa „najviše krovova“ u Foči.

Krajem 19. i početkom 20. vijeka Spasoje Sunarić i njegovi sinovi Vasilije i Niko, bavili su se trgovinom i drvopreradom i u Prijekoj čaršiji su imali više svojih objekata. Posjedovali su ogromnu šumu, strugaru „potočaru“ u Dragočavi, vodenicu u Godijenu, voćnjake i šest kuća.

Stara Foča, za vrijeme Austrougara
Prema sjećanju Vasilijevog sina Braca Sunarića, imali su više od 100 hektara šume na području Humića i Bakića, koja im je kasnije oduzeta, prvo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada su u agrarnoj reformi ostali bez 80 hektara šume, dok im je preostalih 20 hektara, kao „industrijalcima“, oduzela komunistička vlast nakon Drugog svjetskog rata.

Spasoje je rođen 1865. godine, u vrijeme turske vladavine, a oženio se Olgom Tomić iz Nove Varoši 1894. godine, u periodu austrougarske okupacije.

Grobnica Sunarića na groblju Božovac
Oboje su umrli 1926. godine, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Olga u novembru, a Spasoje odmah za njom u decembru, a zanimljivo je da su i rođeni u istoj godini sa mjesec razlike. Imali su troje djece- sinove Vasilija i Nika i ćerku Milku.

“DA NIJE BILO GAZDA SPASA, POMRLI BISMO OD GLADI”

Za vrijeme turskog ropstva i austrijske okupacije, a posebno između dva svjetska rata, bogate fočanske porodice, pa tako i Sunarići, potpomagali su školovanje siromašnih đaka i rad kulturnih, prosvjetnih i sportskih društava, a posebno srpsku školu i Crkvu.

Bilo je to vrijeme nacionalnog zanosa, međusobne solidarnosti i velike odanosti Crkvi.

Vasilijevom sinu Bracu Sunariću, ujak Radmilo Mazić, koji je bio poznati fočanski fotograf, a imao je kuću gdje se danas nalazi robna kuća, kao malom ispričao mu je jedan detalj u vezi sa njegovim đedom Spasojem.

Dućan Sunarića u Prijekoj čaršiji
„Jedan siromašan čovjek išao je Prijekom čaršijom i ovako govorio: „Jadan, tužan, svakome sam dužan, a gazda Spasoju ni broja ne znam“. To je čuo moj đed Spasoje i pozvao ga, uzeo je svesku u kojoj su se pisali oni koji su kupovali, a nisu plaćali, nego naknadno da plate, prebrisao njegovo ime na nekoliko mjesta i rekao mu: „E, slušaj, od danas više gazda Spasoju nisi dužan ništa“, prisjeća se Braco ujakove priče.

Bracov ujak Radmilo Mazić, drugi slijeva, foto: Muzej Stare Hercegovine
U Granovskom sokaku bile su i muslimanske i srpske kuće i svi su se dobro slagali, prisjeća se on.

Kuća Glođajića, početak Granovskog sokak, iza kuće Sunarića
„Komšijski se živjelo i pomagalo, a ko je imao više, više je i pomogao“, navodi Braco.

Tome svjedoči i jedna neobična posjeta Sunarićima 1990. godine.

Dvije starije muslimanke svratile su u njihovo dvorište da se, kako su rekle, podsjete na nekadašnje dane i zahvale gazda Spasu. One su nakon Prvog svjetskog rata odselile za Tursku, a u trenutku njihove posjete u dvorištu Sunarića zatekle su se Branka Mazić i Verica Sunarić, kojima su te stare žene rekle da bi, da nije bilo gazda Spasa, umrle od gladi za vrijeme Prvog svjetskog rata.

VASILIJE U FOČU DONIO PRVU FUDBALSKU LOPTU

Spasojevi sinovi Vasilije i Niko bili su istaknuti članovi fočanskog Sokola, a kako je to zapisao Novak Popadić- prednjak Sokola, Vasilije Sunarić je kao đak sarajevske gimnazije u Foču donio prvu fudbalsku kožnu loptu.

Bilo je to prije tačno 110 godina- 1913. godine, od kada se može pratiti razvoj fudbalskog sporta u Foči.

Pred početak Prvog svjetskog rata, da bi izbjegao mobilizaciju u austrougarsku vojsku, Vasilije Sunarić je zajedno sa sveštenikom Pavlom Kočevićem i još nekoliko prijatelja, preko Crne Gore, Albanije i Italije, do koje su došli parobrodom preko Jadranskog mora, izbjegao u Švajcarsku.

Vasilije Sunarić, stoji u sredini, desno Pavle Kočović, u Švajcarskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata
Rat je uz pomoć Crvenog krsta proveo u Lozani, a njegov otac Spasoje morao je da ga se odrekne, da bi izbjegao konfiskaciju imovine- jer su Austrijanci oduzimali imovinu dezerterima. Drugi sin Niko je mobilisan sa svega 16 godina na vojnu obuku u Budimpšetu, ali je srećom rat završen prije nego što su Austrijanci stigli da ga pošalju na front.

U fočanskom Muzeju mogu se naći i podaci o obnovi rada Sokolskog društva 1918. godine, nakon što su 1914. Austrougari zabranili njegov rad, gdje se, između ostalih, pominje i Vasilije Sunarić, koji je tada izabran za blagajnika društva.

Vasilije sa suprugom Natalijom 1929. godine
Vasilije se oženio 1929. godine učiteljicom Natalijom Mazić, takođe iz fočanske stare porodice, sa kojom je imao ćerke Olgu i Jovanku i sinove Spasa /Braca/ i Duška.

OSTAO BEZ MATERIJALNOG BOGATSTVA, SAČUVAO GOSPODSTVO U DUŠI

Nakon Drugog svjetskog rata, sve se promijenilo, došlo je novo društveno uređenje i na udaru su se našle bogate porodice, njihova imovina i srpska udruženja. Baš kao što su i za Austrougare srpska društva, posebno sokolstvo, predstavljali „antidržavni element“, pa su često zabranjivani, tako je i nova vlast nakon Drugog svjetskog rata ukinula Sokolsko društvo, Kolo srpskih sestara, „Prosvjetu“…

Mada je Vasilije Sunarić, koji je uživao veliki ugled u Foči, i među Srbima i među muslimanima, kada je došlo oslobođenje 1945. godine, kako to prema sjećanju navodi njegov sin Braco, nekoliko mjeseci bio angažovan kao „ekspredsjednik“ opštine u prelaznoj vlasti, dok se nije formirala nova vlast, ubrzo nakon toga je proglašen „industrijalcem“ i oduzeta mu je većina imovine.

Vasilije Sunarić sa porodicom, nakon Drugog svjetskog rata
Materijalno bogatstvo je iščezlo, ali gospodstvo u Vasilijevoj duši je ostalo.

„On je to vrlo stoički i dostojanstveno podnio. Nikada o tome nije ni pričao, niti smo osjetili da je nešto žalio za tim, nego jednostavno hvalio je Boga što smo ostali živi, a što je otišlo, otišlo je, kako su već drugi zapovijedali. Bio je vrlo stabilan, uvijek na nivou, ništa nije teško podnosio, prihvatao je sve onako kako jeste“, priča Vasilijev sin Braco.

I nakon oduzimanja imovine, prisjeća se Braco, sugrađani su ga uvažavali i oslovljavali sa gazda Vasilije, a posebno seljani iz Meštrevca i Vranovine, koji su mu često navraćali i u njegovom dvorištu ostavljali konje kada bi dolazili na pijacu.

Vasilije je nakon rata radio kao službenik u Zemljoradničkoj zadruzi „Zelengora“, a preminuo je 1960. godine.

Vasilije sa porodicom, sin Braco prvi zdesna
NJegov brat Niko, koji je završio trgovačku školu u Sarajevu, krajem Drugog svjetskog rata izbjegao je u Srbiju.

„Otac i njegov četiri godine mlađi brat Niko su bili baš dobri, poštovali su se kao braća, živjeli su zajedno. Stric je bio mlađi i obojica su bili u Sokolskom društvu, koje je ukinuto 1945. godine. Niko je u ratu preko planina pobjegao od ustaša u Užice, pa u Beograd i više se nije ni vraćao“, kaže Braco.

Niko je bio oženjen Radmilom Sokolović iz Foče sa kojom je imao dvije kćerke, a preminuo je u Beogradu 1982. godine.

OČUVANE STARE KUĆE U GRANOVSKOM SOKAKU

Kuće Sunarića u Granovskom sokaku, dijelu grada u blizini Prijeke čaršije, i danas dobro izgledaju. Manja kuća na samoj ulici, kako je to, priča Braco, bilo zapisano na velikoj hrastovoj gredi na ulazu, izgrađena je 1878. godine.

Kuća Sunarića iz 1878. godine
Ta godina je veoma značajna u istoriji Foče, jer je viševjekovnu vladavinu Turaka tada zamijenila austrougraska okupacija, kada je Srbima, koji su do tada živjeli visoko u brdu u Srpskoj Varoši, omogućeno da se nastanjuju i u samom gradu.

I Sunarići su do te godine živjeli u Srpskoj Varoši, gdje su imali i voćnjake.

Druga kuća, na sprat, priča Braco, izgrađena je oko 1900. godine. Kuće su jedna naspram druge, a između njih je veliko dvorište okruženo bedemima- „čuvarima porodičnog mira“, što je uobičajeni stil gradnje iz tog perioda.

Kuća Sunarića iz 1900. godine
„Koliko smo u mogućnosti vodimo računa o kućama, da održimo krovove, jer ako održimo krov i kuća stoji. Pogotovo dobro smo održavali dok je bio živ moj brat Duško, koji je mlađi od mene šest godina, on je bio profesor doktor na Rudarsko-geološkom fakultetu, umro je prije godinu dana. Nismo zapustili kuću, može se u njoj živjeti“, kaže Braco, koji obično ljeti iz Beograda dolazi u svoj zavičaj.

Tokom Drugog svjetskog rata, u metežu spasavanja golih života, navodi on, kuće su u više navrata opljačkane, dok su bili u izbjeglištvu, tako da je odnesena sva pokretna imovina.

Foča između dva svjetska rata
„Vlast u Foči mijenjala se više desetina puta tokom rata: njemačka, italijanska, ustaška, četnička, partizanska, ali kažu da je najgore vrijeme bilo kada je vladalo bezvlašće- vrijeme između povlačenja jedne i nastupanja druge vojske. Kada se u Foči nalazila ustaška vlast, Srbi bi izbjegli u sela, tako da su porodice Sunarić i Mazić, nakon povlačenja partizana u maju 1942. godine, a prije dolaska ustaša, izbjegle u selo Vranovinu na području Čelebića na granici sa Crnom Gorom. Odatle smo išli u Pljevlja u italijansku okupacionu zonu, gdje smo proveli više mjeseci, a poslije povratka u Foču, u avliji je izrasla trava, kuća je bila opustošena, nije bilo namještaja ni kreveta, o ćilimima, posteljini i drugom da ne govorimo“, priča Braco.

U viševjekovnim borbama za slobodu, izloženi stalnim paljenjima i progonima, Srbi su kroz istoriju ostajali bez crkvenih matičnih knjiga, ljetopisa i drugih vrijednih istorijskih dokumenata koji su čuvali sjećanje na prošla vremena, a ta sudbina u Drugom svjetskom ratu zadesila je i fočanske Srbe.

Ustaše su zapalile i opljačkale izuzetno vrijednu biblioteku Srpske pravoslavne škole sa crkvenim knjigama i ljetopisima, a po privatnim kućama su stradale i porodične arhive.

Tada je izgubljena porodična čitulja u kojoj je bio rodoslov više generacija Sunarića.

„Prema kazivanju mog strica Nika Sunarića, to je bila knjiga u koricama od kože i sadržala je podatke o Sunarićima više od 200 godina. Tokom rata kuća je ostala bez bilo kakvog namještaja, ali stric Niko je govorio da mu je najžalivije bilo što smo ostali bez čitulje i fotografija“, kaže Braco Sunarić.

KUĆA I DUĆANI SUNARIĆA U PRIJEKOJ ČARŠIJI

U posljednjem građanskom ratu stradala je imovina Sunarića u Prijekoj čaršiji, trgovačko-zanatskom centru stare Foče, ulici sa nanizanim dućanima i zanatskim radnjama.

Sunarići su u Prijekoj čaršiji imali više objekata, između ostalog i veliku kuću na sprat, u kojoj je u prizemlju dugo godina bila prodavnica „Jugoplastike“.

Kuća Sunarića u Prijekoj čaršiji, prva desno
„Kuća je u osnovi imala 100 i nešto kvadrata, dole je bila velika prodavnica i gore na spratu veliki stan“, priča Braco.

Ta kuća je 1992. godine izgorjela i porušena, a na tom mjestu je sada ledina.

Prostor gdje je nekad bila kuća Sunarića, prekoputa je njihov dućan sa plavim prozorima i vratima
Istu sudbinu doživio je i dućan Sunarića na uglu prekoputa Sat kule, u kojem je bila mesara, a sada je plac koji služi za parkiranje vozila.

Prostor gdje je nekada bio jedan od objekata porodice Sunarić
Ostala je očuvana samo jedna manja radnja sa plavim drvenim kanatima /kapacima/ na prozorima i vratima prekoputa njihove porušene kuće.

„Drveni kanati zatvaraju visoka drvena vrata i prozore. To je jedina takva radnja koja danas tamo postoji“, napominje Braco.

U vlasništvu Sunarića je i objekat na desnoj obali Ćehotine, pored Aladža džamije, u kojem se nalazi poznata kafana „Kum“, sa prelijepom terasom iznad same rijeke.

Nekad kačara Vasilija Sunarića, danas poznata fočanska kafana
Ta zgrada nekada je, priča Braco, bila kačara njegovog oca, gazda Vasilija, gdje je pekao rakiju, i imala je veliki bunar.

BRACO SUNARIĆ- PRVA GENERACIJA POSLJERATNE GIMNAZIJE

Vasilijev sin Spaso, poznatiji po nadimku Braco, rođen 1937. godine, živi u Beogradu, gdje se nastanio nakon završenog Tehnološko-metalurškog fakulteta .

Braco Sunarić, kao planinar na Magliću
Braco Sunarić je prva generacija koja je nakon Drugog svjetskog rata polagala veliku maturu u fočanskoj gimnaziji. Bilo je to 1956. godine. Prethodno je završio četvorogodišnju osnovnu školu- prvi razred 1945. godine na Gornjem Polju, kako kaže, prekoputa drvene džamije u „Latifinoj kući“, a od drugog do četvrtog u kući Glođajića, koja se nalazi na uglu Granovskog sokaka i glavnog druma od čaršije prema Gornjem polju.

Nekadašnja škola, foto: Muzej Stare Hercegovine
Osnovna škola tada je trajala četiri, a gimnazija osam godina.

Nekad gimnazija, do 4. razreda, danas Dom zdravlja, foto: Muzej Stare Hercegovine
Prva četiri razreda gimnazije, do male mature, priča da je pohađao u sadašnjoj zgradi Doma zdravlja, a od četvrtog do osmog razreda u tada novoizgrađenoj gimnaziji u Parku, kako se nazivao taj dio grada, na mjestu gdje je sada pravoslavni Hram Svetog Save.

Nekadašnja gimnazija u Foči
U tom parku, u „aleji jablanova“, od 1914. do Drugog svjetskog rata nalazila se rimokatolička Crkva Presvetog Srca Isusova, koju su izgradili Austrougari. U ratu je teško oštećena u avionskom bombardovanju, a poslije rata nove vlasti su uklonile ruševinu i eksproprisale zemljište za gradnju gimnazije.

Kapija Sunarića
Prisjećajući se odrastanja u Granovskom sokaku, Braco priča da su omiljene dječije igre bile klis i kupe oraha, a i fudbal se mnogo igrao.

Kožnu fudbalsku loptu „na šnjuru“, iz vremena dok je njegov otac bio đak, zamijenila je lopta krpenjača.

„Iza naše kuće bile su dvije kasarne još iz austrijskog doba /kasnije zgrade Trgovinskog preduzeća „Perućica“/, a pošto su one bile izgorjele, između je bilo veliko dvorište i tu smo do iznemoglosti igrali fudbal sa krpenjačama- loptama napravljenim od čarapa, pa napunjene vunom ili nečim drugim“, opisuje Braco dječije igre prije više od sedam decenija.

Braco Sunarić je nakon završenog Tehnološko-metalurškog fakulteta, ostao da živi u Beogradu gdje je radio u nekadašnjem gigantu „Grmeču“, čiji je jedno vrijeme bio i rukovodilac, a poslije u spoljno-trgovinskoj organizaciji „Progres“, kao predstavnik u Moskvi do penzionisanja.

Oženjen je Tatjanom sa kojom ima dva sina, Vladana i Vanju i od njih tri unuke.

Braco Sunarić sa Zdravkom Davidovićem i Zoranom Vukadinovićem na Magliću
Odlaskom u penziju postao je aktivni planinar i kao član fočanskog Planinarskog društva „Zelengora“ pod stare dane obišao je Maglić, Durmitor, Zelengoru, Leliju, Bioč i druge planine u okolini Foče.

UNUCI GAZDA SPASA UNIVERZITETSKI PROFESORI I AKADEMICI

Stare građanske porodice iz Foče davno su spoznale da je ključ svakog napretka u obrazovanju, pa bi većina njihove djece završavala visoke škole. Tako su osmoro od devetoro unučadi gazda Spasoja Sunarića imali visoko obrazovanje, a petoro su bili univerzitetski profesori, među njima i jedan akademik.

Od ćerke Milke, koja se udala za inženjera šumarstva Vasu Vasića, gazda Spaso je imao troje unučadi: Jela Grujić Vasić- profesor doktor farmacije i akademik Akademije nauka BiH, Danica Vasić- profesor ginekologije i akušerstva na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i Mladen Vasić- profesor Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu.

Od sina Vasilija, Spasov unuk Duško je bio profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu, Braco je završio Tehnološko-metarulški fakultet, Olga je bila inženjer geologije, a Žanka učiteljica.