Srpska Varoš u Foči: Od duhovnog i ekonomskog uspona do gubitka istorijskog imena

Naslovna fotografija: Kuća Glođajića

Drugi dio priče o Srpskoj Varoši u Foči, dijelu grada u kojem su u vrijeme turske vladavine živjeli pravoslavni Srbi, s obzirom da nisu smjeli naseljavati uže gradsko jezgro: gradnja crkve, znamenite ličnosti, osnivanje udruženja, silazak iz Varoši u grad

Hram Svetog Nikole u Srpskoj Varoši izgrađen je 1857. godine, nakon što je sultan Abdul Medžid, podsjeća u svojoj knjizi Ranko Bilinac, 1839. godine pod pritiskom narodnih ustanaka, a zbog sve težeg položaja Srba izloženih nasilju pokrajinskih vlasti, proglasio ravnopravnost i slobodu svake vjeroispovijesti u Turskoj.

Crkva Svetog Nikole u Srpskoj Varoši
Kustos istoričar Muzeja Stare Hercegovine Danko Mihajlović navodi da su stanovnici Srpske Varoši bili vješti i imućni trgovci i zanatlije, čija ekonomska snaga je omogućila da se izgradi veličanstven Hram Svetog Nikole.

„Izgradnja veleljepne crkve ujedno svjedoči o porastu uticaja srpskog građanskog staleža, koji se u vrijeme represivne osmanske vladavine uspio izboriti za svoja vjerska i nacionalna prava“, kaže Mihajlović.

Milan Hadživuković i Novak Popadić
Zemljište za crkvu poklonila je Savka Jovičić iz plemena Vladisavljevića, „posljednja plemkinja u Foči“, kako je u knjizi zapisao Ranko Bilinac, a koju su zbog rodbinskih veza sa Dubrovnikom prozvali Dubrovčanka.

Neimar crkve bio je Spasoje Vulić iz Tetova, a hram je prvobitno imao 12 manjih i jedno veliko kube u sredini, da bi kasnije Austrougari, uz obrazloženje da objekat ne može da trpi toliki teret, skinuli mala kubeta i olovni pokrivač, pa je crkva dobila obični krov „na dvije vode“ sa jednim kubetom.

Iznad Crkve Svetog Nikole
Srbi su uspjeli da podignu crkvu uprkos velikom otporu i nezadovoljstvu domaćih muslimana, koji se sa time nisu mirili ni nakon što je izgrađena, pa su često noću skrnavili hram. Kako u knjizi navodi Ranko Bilinac, da bi se to spriječilo 1873. godine crkvena porta je ograđena visokim bedemom. On navodi da su carske dveri  dopremljene iz Trsta, a bile su stavljene u bačve da ih Turci ne vide. Iz Trsta je dobavljeno i zvono, ali je skrivano u magazi Radovana Glođajića, da bi tek odlaskom Turaka 1878. godine i dolaskom Austrougara bilo izvađeno i podignuto na drveni zvonik u porti hrama.

Crkva Svetog Nikole danas je nacionalni spomenik BiH a u njenoj riznici je, pored starih bogoslužbenih knjiga, i izuzetno umjetnički vrijedna zbirka ikona iz 17. i 18. vijeka, koje potiču iz crkava koje su Turci porušili.

Odlaskom Turaka, Srbi počinju da se nastanjuju i u samoj Foči, a među prvima to su bile porodice Grujičić, Hadživuković, Jeremić, Sunarić, Glođajić, Savić, Jojić.

Kuće Sunarića u Granovskom sokaku
Slobodan Grujičić priča da je njegov đed Niko Grujičić tada sišao u grad i kupio kuću u Donjem Polju i otvorio kafanu, bavio se i trgovinom kože i šumske građe i imao je dućan u Prijekoj čaršiji.

„Đed je otkupljivao jarad i što je interesantno meso bi davao vlasniku, a on bi samo uzimao kožu, koja je u to vrijeme bila na izuzetnoj cijeni. Kasnije je moj otac kupio šumu u planini Maluši i izvozio je građu za višegradsku Vardu“, navodi Grujičić.

Kako su širili poslovanje i uvećavali imetak, Grujičići su kupovali nova imanja i nove kuće, na prostoru od današnjeg KPZ-a i zgrade Pošte u Donjem Polju do današnjeg Plavog nebodera.

„Kuća koju je kupio moj otac, a u kojoj i danas živimo, prema svim pokazateljima, stara je oko 300 godina“, priča Grujičić.

Kuća Grujičića
Koliko su fočanski trgovci vodili računa o svakom detalju, kaže Grujičić, pokazuje i zanimljiva priča kada je njegov đed tražio pozajmicu od Rista Kulića, koji je takođe bio gazda.

„Za stolom je gorjela svijeća, Risto je bio voljan da mu da pozajmicu, ali po nesreći moj đed savije cigaru i umjesto na svijeću pripali je šibicom, na šta mu je Risto rekao- kad ne vodiš računa, kako ćeš mi vratiti pozajmicu, tako da nisu završili posao“, kaže Grujičić.

Kuća Milana Hadživukovića u gradu
O načinu odijevanja u Foči, Risto Jeremić 1883. godine piše da “pravoslavni Srbi nose na glavi fes mrki ili crveni, đekoji crnogorsku kapu”. Fes se u odijevanju fočanskih Srba zadržao i nakon odlaska Turaka sve do balkanskih ratova, a zanimljivo je, priča Slobodan Grujičić, kako se prestao nositi.

Fočanski trgovci, slika iz kuće Nika Hadživukovića
“Otac mi je pričao da su kao djeca nosili fesove, a kada se njegov ujak vratio iz balkanskih ratova, gdje je bio dobrovoljac u srpskoj vojsci, sve im je fesove nožem isjekao. Tako je 1912. i 1913. raščišćeno sa fesovima, vjerovatno zbog toga jer su bili dio uniforme turske vojske protiv koje su ratovali srpski dobrovoljci iz Foče”, kaže Grujičić.

NJegov đed je u Prvom svjetskom ratu doživio sudbinu mnogih fočanskih Srba, koji su odvedeni u logor u Arad.

„Napatio se u logoru, ali je sačuvao glavu. Bilo je teško njima u logoru, ali i njihovim porodicama u Foči i moj otac je znao reći da je bila borba za hljeb i da je bilo najvažnije preživjeti“.

Dosta starih građanskih porodica u Foči, konstatuje Slobodan Grujičić,  ugasilo se ili svelo na mali broj, poput nekad izuzetno brojne i jake porodice Tomaševića, zatim Glođajića, Sunarića i svešteničkih porodica Kočovića i Grgurevića, dok je njegova porodica jedna od rijetkih, uz Hadživukoviće, Popadiće, Ćeboviće i Sokoloviće, koje i danas postoje u Foči.

Kuća Glođajića, čardak
Kustos fočanskog muzeja Danko Mihajlović  kaže da su se fočanski Srbi organizovali kroz crkveno-školsku opštinu, te da je stanovnike Srpske Varoši odlikovala izražena bliskost i međusobno uvažavanje, što se naročito vidjelo u održavanju Hrama Svetog Nikole i Srpske škole za šta nisu žalili svoj imetak.

Ovu školu, kako u knjizi navodi Ranko Bilinac, pohađao je i kasnije čuveni hercegovački vojvoda i sveštenik Bogdan Zimonjić, otac mitropolita Petra Zimonjića.

Imućniji Fočaci bili su veliki zadužbinari Crkve i školstva i uvidjevši da je u znanju najveća moć, podsticali su sugrađane da upisuju djecu i u veće škole, za šta su obezbjeđivali stipendije. Svjedoče to i riječi fočanskog učitelja i sveštenika, takođe velikog zadužbinara, dobrotvora i rodoljuba, Josifa Kočovića kada u pouci roditeljima o vaspitanju djece ističe da je, osim osnovnog znanja, potrebno i nešto više znati, što se ne može bez većih škola.

Josif Kočović
„Samo to će nam pomoći da se izvučemo iz ovog mraka neznanja i da pođemo za ostalijem naprednim narodima. Samo ćemo se na taj način, u ovom vijeku kad je pero zamijenilo mač, a znanje snagu, moći održati na licu zemlje“, poručivao je Kočović krajem 19. vijeka.

Srpska škola
Srpska škola nekada je posjedovala izuzetno dragocjenu biblioteku, koju su uz crkveni arhiv- matične knjige i ljetopis, 1941. godine uništile i opljačkale ustaše. Među vrijednim knjigama koje su sačuvane izdvaja se Veliko ili Carsko Jevanđelje, štampano u Moskvi 1804. godine, drvenih korica opšiveno kožom- poklon ruskog cara Nikolaja Prvog Pavloviča Romanova crnogorskom vladici Petru Drugom Petroviću NJegošu 1835. godine, što je NJegoš na početku knjige svojeručnim zapisom potvrdio.

Carsko jevanđelje u Foču je, otkupom od Turaka koji su ga prethodno zaplijenili, došlo iz manastira Piva, kome ga je NJegoš poklonio. Iz istog manastira je i čuvena „Fočanska Aleksandrida“, prepis iz 18. vijeka srednjovjekovnog romana o životu Aleksandra Makedonskog, koja se čuvala u svešteničkoj porodici Sokolović u fočanskoj Varoši, a zatim u porodici Sunarić. Odlaskom ove porodice iz Foče, otišla je i „Fočanska Aleksandrida“, a danas se čuva u Trebinju.

Preko sloja fočanskih trgovaca, koji su putovali po cijeloj Evropi, u srpsku zajednicu u Foču dolaze napredne kulturne i nacionalne ideje, pa su Fočaci među prvima u BiH, osim osnovne škole, formirali i brojna srpska društva.

Tako je u Foči, odnosno Srpskoj Varoši, prije ravno 130 godina, 1893. godine, osnovano prvo Sokolsko društvo u BiH, a prije toga i Crkveno pjevačko društvo „Sveti Sava“ 1885. godine, jedno od prvih u BiH.

Osnivački odbor Srpskog sokola, 1893.
Uslijedilo je i udruživanje u Trezvenjačko društvo „Pobratimstvo“, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjetu“, Ekonomsko društvo „Privrednik“, Dobrotvornu zadrugu „Srpkinja“…

Značka Pobratimstva iz 1893. godine, značke su kovane u Beču
Stanovnici fočanske Srpske Varoši bili su jedni od inicijatora i osnivača „Prosvjete“ u BiH, a jedan od prvih predsjednika Glavnog odbora tog društva bio je Risto Jeremić.

Sokolovi- Čuvari Hristovog groba u Crkvi Svetog Nikole
Pod stalnom lupom okupatorskog režima, koji im je zabranjivao rad, fočanski Srbi su morali na razne načine da se dovijaju da bi izbjegli administrativna ograničenja, pa bi nakon zabrana iznova osnivali društva pod drugim nazivom ili sa drugačijim opisom djelovanja.

Plaketa Prosvjete sinovima Sima Hadživukovića
Mihajlović podsjeća da je građanski stalež Srpske Varoši podario svojoj zajednici prve visokoobrazovane članove, kao što su dr Risto Jeremić, dr Todor Jeremić, pravnik Miloš Tomašević, akademski slikar Lekso Tomašević, pjesnik Risto Tošović, koji svjedoče o visokim dometima srpske zajednice u Foči.

Akademski slikar Lekso Tomašević, iz Srpske Varoši u Kijev
Srpska Varoš bila je poznata i po brojnim svešteničkim porodicama /Prodanovići, Kočovići, Sokolovići, Kandići, Kujundžići, Popovići/, a iznjedrila je i jednog svetitelja- Sveštenomučenika Momčila Grgurevića. Kuća u kojoj je ovaj svetitelj rođen 1906. godine i danas je očuvana, mada oronula sa djelimično urušenim krovom, a nalazi se u neposrednoj blizini crkve i Srpske škole, koju je pohađao.

Kuća porodice Grgurević
Grgurević je, kao paroh čelebićki, mučenički stradao od komunističke vlasti u novembru 1945, kada je ubijen na jeziv način, tako što mu je pretesterisana glava. NJegove mošti danas počivaju u crkvi na Velečevu u krugu fočanske Bogoslovije.

Ikona Svetog Momčila Grgurevića
U kući Grgurevića, sa neobično lijepom drvenom terasom, danas niko ne živi, i zub vremena polako nagriza ovaj izuzetno dragocjen građevinski objekat, koji bi se morao očuvati.

Kuća Grgurevića
Srpski građanski stalež predstavljao je elitni dio srpske zajednice, što su dobro znali i okupatori, pa je bio na meti kako austrougarskog okupacionog aparata pred Prvi svjetski rat i tokom rata, tako i kasnije na udaru njemačkog i ustaškog represivnog sistema.

„Zbog svog materijalnog blagostanja, i revolucionarne komunističke vlasti su vršile progon građanskih srpskih porodica u Foči, vršili su oduzimanje, odnosno nacionalizaciju njihovih parcela, radnji i stambenih prostora, pa je njihovo potomstvo danas malobrojno iako je dalo izuzetan pečat u razvoju Foče“, kaže Mihajlović.

Kuća Jojića u gradu
Srpske građanske porodice platile su visoku cijenu svojoj odanosti srpstvu i pravoslavlju, a sva ta stradanja nekako su se prelomila kroz porodicu učitelja i sveštenika Josifa Kočovića, koja je u oba svjetska rata ubijana i odvođena u logore u Arad, Doboj i Jasenovac.

Kuća Josifa Kočovića
Teško je naći riječi kojima bi se na pravi način mogao iskazati stepen stradanja i patnji ove porodice. Josif je strijeljan 1914, a iste godine šuckori su mu ubili maloljetnu ćerkicu Velu, dok je najstariji od četvorice sinova Sveto, bogoslov druge godine, preminuo u logoru u Aradu 1915. godine. U Drugom svjetskom ratu, sin Mirko je iz Zagreba, gdje se nakon studija zaposlio, odveden u logor u Jasenovac, odakle se vratio, ali jedva živ, pa je od posljedica preminuo 1954. godine. Najmlađi sin Strahinja je kao pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini stradao u partizanskoj potjeri nakon rata, krajem 1945. godine. Od četvorice sinova, jedino je Branko duže poživio i ostavio potomstvo, a i on je u Prvom svjetskom ratu bio zatočen u dobojskom logoru, pa nasilno mobilisan na istočni front gdje je teško obolio i jedva ostao živ.

Kočovići
Srpska Varoš granitarana je u oba rata- u prvom od Austrougara nakon što je crnogorska vojska oslobodila Foču, a u drugom, priča Mira Jelić, od muslimanskih ustaša, kada je granata ispaljena sa Gradačke stijene pogodila i njihovu kuću, pa je taj dio kuće dugo nazivan „razvaljena soba“.

Nakon Drugog svjetskog rata, napominje Mira Jelić, unuka Nika Hadživukovića, porodice iz Srpske Varoši trpile su teror nove vlasti, koja ih je nazivala „jatacima šumljaka“.

Mira sa čibukom svog đeda Nika Hadživukovića
Može se pretpostaviti da se upravo iz ideoloških razloga, a i zbog samog širenja Foče i spajanja Varoši sa gradom, pri čemu se nije vodilo računa o zaštiti stare ambijentalne cjeline, taj istorijski naziv ove četvrti vremenom izgubio.

Mira Jelić i danas živi u kući svog đeda Nika Hadživukovića, staroj gotovo dva vijeka, u nekadašnjoj Srpskoj Varoši.

Ova kuća-muzej, čiji su vlasnici bili veliki rodoljubi i utemeljivači Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“, čuva uspomene na vrijeme velike borbe srpskog naroda za vjerska i nacionalna prava, na vrijeme ekonomskog i duhovnog uspona srpskog građanskog staleža i svjedoči da su fočanski Srbi imali izuzetno razvijenu gradsku kulturu življenja. 

Kuća Nika Hadživukovića
Uprkos oštećenjima, očuvana je autentičnost kako gradnje kuće, sa avlijom okruženom bedemima i sa drvenom kapijom, tako i unutrašnjosti kuće- namještaja sa pratećim kućnim potrepštinama i brojnim dokumentima velike kulturne i istorijske vrijednosti.

Vidovdan 1914, slika se čuva u kući Hadživukovića
Primaća i spavaća soba sa namještajem iz tog vremena, uz veliki broj požutjelih fotografija, među kojima se izdvaja slika proslave Vidovdana u Foči 1914, neobična ikona Isusa Hrista donesena iz Venecije, značka „Pobratimstva“ iz 1893, plaketa „Prosvjete“ iz 1905. svojim utemeljivačima iz Foče, djevojački drveni sanduci Mirine babe i prababe u duborezu, stari kredenci, trgovačka vaga iz dućana, metalna zdjela u kojoj se iz Varoši trgovcima nosio ručak u čaršiju, porodični pečat, đedov dugački čibuk, samo su neke od starina muzejske vrijednosti koje čuva kuća Hadživukovića.

Pečat Hadživukovića, SSHV- Sinovi Sima Hadživukovića
U krilaticama sa „Prosvjetine“ plakete krije se možda i tajna opstanka fočanskih Srba kroz vijekove turske i austrijske okupacije, a one glase „Ustaj, živi, bori se, ne kloni“ i „Pregaocu Bog daje mahove“.

Srpska Varoš i većina porodica koje su je naseljavale danas su gotovo zaboravljeni.

Kuća Nika i Đorđa Hadživukovića, kao i sačuvane kuće drugih starih porodica, u kojima danas većinom žive drugi vlasnici, oronule su i u fazi rušenja, ali ipak nekako odolijevaju zubu vremena plijeneći i dalje ljepotom starih stilova gradnje iz turskog i austrougarskog perioda.

Kuća Glođajića u gradu, na početku Granovskog sokaka
Kao da poručuju da, ipak, još nije kasno da ih se današnje društvo, koje dosta toga duguje Srpskoj Varoši, sjeti i zaštiti od daljeg propadanja kao kulturno-istorijsko dobro od posebnog ne samo lokalnog, već i nacionalnog značaja, ne bi li se sačuvalo sjećanje na „gospodsku Foču“.

Na to bi, uostalom, trebalo da obavezuje i činjenica da je ovaj dio Foče na privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH- pod nazivom „Ambijentalna cjelina Ćerezluk“, po imenu susjedne četvrti, koje je vremenom preovladalo i potisnulo naziv Varoš.

Izvor: Radio Foča