Socijalno preduzetništvo: Uspješni primjeri borbe za dostojanstvo- potrebna sistemska podrška

Prodavnica u Mostaru, kafić u Banjaluci, poljoprivredna gazdinstva u Bijeljini i Sanskom Mostu neki su od primjera uspješnog socijalnog preduzetništva u BiH sa čijom plemenitom misijom se upoznao novinarski karavan, koji su organizovali LIR civilno društvo iz Banjaluke i ASB iz Sarajeva.

Učesnici novinarskog karavana mogli su da se uvjere da društveno odgovorni preduzetnici, uprkos nepostajnju sistemske podrške i zakonskog okvira, postižu odlične rezultate u radnom osposobljavanju i uključivanju u društvo osjetljivih i teško zaposlivih kategorija stanovništva.

Udruženje građana „Naša djeca“ iz Mostara utočište je za mlade bez roditeljskog staranja, koji nakon 18. godine gube pravo na smještaj u dom.

Uz podršku donatora iz zemalja Zapadne Evrope, u „Kući na pola puta“ u Vrapčićima, koju je udruženje „Naša djeca“ dobilo na korišćenje od grada Mostara, mladi se uče samostalnom životu i mnogi od njih, a uglavnom su to osobe bez teškoća u razvoju, uspješno su se osamostalili i zasnovali porodice.

S druge strane, kažu u ovoj organizaciji, osobama sa teškoćama u razvoju bez roditeljskog staranja potrebna je cjeloživotna podrška.

Za njih su prije šest godina osmislili sekend hend butik „Prijatelji“, u blizini Starog Grada, u kojem prodaju garderobu, koju im prethodno poklanjaju sugrađani, a koju prije nego stave na rafove peru u svom vešeraju, peglaju i sortiraju.

Jedan od stanovnika „Kuće na pola puta“ i radnika u butiku, tridesetdvogodišnja Đana Gačanica priča da je u udruženju naučila da sama priprema hranu, čisti prostorije, održava baštu.

„Idemo sami i u kupovinu. U početku smo išli sa vaspitačima, a sada nam napišu na papir i mi kupimo sve što treba. Radim i u butiku, to mi je mnogo drago, volim da mušterije dolaze, da imam puno posla, mnogo mi znači da sam zadovoljna, da imam svoj posao, da radim, da nisam na ulici. Uslužim mušterije, izbacimo robu, prašinu počistim, pometem, džogiram. Nadam se da će nam što više mušterija dolaziti, volim da je što više posla, da je veći pazar“, priča Gačanica.

Socijalno preduzetništvo daje šansu ranjivim i od društva prilično zanemarenim kategorijama da kroz radni angažman pobijede osjećaj nepripadanja, da se izbore za svoje mjesto pod suncem i život dostojan čovjeka.

U organizacijama koje se bave ovom problamtikom, ističu da je potrebna dosta snažnija podrška društva i institucija ovoj ne samo privrednoj, već istovremeno i plemenitoj djelatnosti.

Projektni menadžer u Udruženju građana „Naša djeca“ Sunčica Kragulj kaže da je ideja o butiku potekla iz jedne od njihovih radionica, u kojoj su se sa korisnicima igrali prodavaca i kupaca učeći ih radnim navikama.

„Animirali smo građane da doniraju odjeću i korisnice smo motivisali da razvrstavaju i prodaju robu. Onda smo to i formalno registrovali kao biznis i postalo je veoma značajan dio njihovog života, jer im pruža radni staž i uključivanje u društvo, jednostavno jača im samopouzdanje i njihovu ličnost“, navodi Kraguljeva.

Njena koleginica Lejla Pehilj, pedagog u udruženju, ističe da njihovi korisnici imaju snažnu volju i želju da uče i da budu uključeni i da mogu mnogo toga da postignu, a na margini su društva i potrebno im je samo pružiti šansu.

Ona kaže da su u određenim stvarima više osviješteni, da više žele da rade i da se bore, nego djeca bez poteškoća iz funkcionalnih porodica, te da postoje segmenti rada u kojima će bolje i kvalitetnije obaviti posao.

„Kroz cijeli život ih prati osjećaj da nigdje ne pripadaju, a kada se nađu u okruženju gdje vide da oni pomažu, da privređuju, da tu pripadaju, e tada se sa njima čuda mogu da naprave“, ističe Pehiljeva.

Opisujući rad butika, ona navodi da jedna njihova djevojka ne zna da čita i piše, ali savršeno dobro raspoznaje boje i savršeno dobro drži sve uredno i po bojama složeno.

„Druga djevojka osposobljena je da sama ide u banku da predaje pazar, popisuje kalkulaciju, treća zna da kuca i koristi fiskalnu kasu i njih tri se međusobno nadopunjuju“, objašnjava Pehiljeva.

Pedagog „Naše djece“ navodi da se ne može riječima opisati koliko njihovim korisnicima znači rad u prodavnici i druženje sa mušterijama, kao i koliko je s druge strane neprocjenjiv osjećaj da su svjesne da privređuju, zarađuju platu, idu na posao, imaju svoje radno vrijeme, da idu na pauzu da popiju kafu.

Dok Đana Gačanica u Mostaru pegla i sortira robu za prodavnicu, nekoliko stotina kilometara sjeverno, u jednom od plastenika bijeljinskog Udruženja „Otoharin“ u toku je berba jagoda.

Ovo udruženje radi na osnaživanju Roma za njihovo uključivanje u društvo i vlasnik je društveno odgovornog preduzeća „Agro plan“ , koje se od 2017. godine uspješno bavi organskom proizvodnjom povrća i voća iz plastenika.

Jedna od zaposlenih u „Agro planu“ Sabira Hašimović, koja je i predsjednik Udruženja žena Romkinja, zahvaljujući Udruženju „Otoharin“ ostvarila je osnovno ljudsko pravo na rad i zaposlenje i dobila mogućnost da živi kao sav normalan svijet.

„Otoharin mi je doprinio veoma mnogo- živjeti kao čovjek, kao i svi ostali, da imaš svoju mjesečnu platu, to mi je dovoljno doprinijelo za moj i život mog djeteta. Prije „Otoharina“ morala sam ići na dnevnicu, radiš deset dana, pa onda opet nemaš od čega da živiš. Nama Romima je potrebno da imamo ista prava kao i svi drugi i da nas građani prihvate kao i sve druge, jer svi znamo da nemamo prava i kada jedna Romkinja ode da traži zaposlenje kod privatnika neće je primiti samo zato što je Romkinja“, priča Hašimovićeva.

Ona je pohvalila Udruženje „Otoharin“ i da je dosta doprinijelo boljem obrazovanju Roma što ih je osnažilo i učinilo konkurentnijim u potrazi za poslom.

Zapošljavanje osjetljivih kategorija društva samo je jedna od dobrobiti socijalnog preduzetništva. U širem smislu ono podrazumijeva svaki vid poslovanja u kojem se cjelokupna dobit ulaže u društevno korisnu djelatnost, pa i u onim slučajevima kada je izostao radni angažman takvih lica.

U BiH socijalno preduzetništvo još je u povoju, a sistem i dalje kaska za društveno odgovornim preduzetnicima koji nisu mogli čekati spore zakonske procedure. A sve dok se dok zakonski okvir ne usvoji i ne počne istinski primjenjivati u smislu omogućavanja podsticaja i olakšica, biće prepušteni sami sebi u neravnopravnoj tržišnoj utakmici protiv često nelojalne konkurencije.

U Republici Srpskoj nedavno su konačno dočekali usvajanje zakona o društvenom preduzetništvu, što samo po sebi jeste pomak. Međutim, društveno odgovorni preduzetnici nisu se previše obradovali i smatraju da su zakonska rješenja morala mnogo bolje da se definišu.

„U tekstu zakona preovladava „može da“, što znači da i ne mora i nigdje nije jasno predviđeno koje su benificije koje će dobiti socijalna preduzeća. Potrebno je da se uspostavi sistemska podrška kroz obavezu javnih preduzeća da vrše nabavku od socijalnih preduzeća i kroz subvencionisanje rada teško zaposlivih kategorija. Tako funkcionišu socijalna preduzeća u Zapadnoj Evropi“, kaže programski direktor Udruženja građana „Otoharin“ Bojana Jovanović.

U Federaciji BiH nedavno je osnovan Savez socijalnih preduzeća da bi se zajedno izborili za što bolja zakonska rješenja na koja se u ovom entitetu još čeka.

„Nama je veoma važno i naše glavno očekivanje je da budemo zakonski prepoznati,  da se zna da mi privređujemo i ostavrujemo dobit koja iskuljučivo služi za dobrobit zajednice, ne za bilo koje bogaćenje pojedinaca ili institucija, da se sav prihod vraća u socijalne projekte“, rekla je Adisa Hočić, direktor Centra „Feniks“ iz Sanskog Mosta.

Da je potrebno sistemsko rješenje poručuje i Lejla Pehilj iz mostarskog Udruženja „Naša djeca“.

„Mi kao udruženje smo jedna mala praška, koja pokušava nešto da uradi, ali je neophodno sistemsko rješenje. Volja ljudi, želja donatora, sve to postoji, ali ako jednom stane ta djeca će biti na ulici i imaćemo mlade osobe koja će sa 18 godina hodati po ulici, odavati se alkoholu, drogi, prostituciji. Toga moramo biti svjesni jer za njih nema rješenja izuzev zavoda, ali ulaskom u zavod oduzima im se radna sposobnost i tu njihov život prestaje“, upozorila je Pehiljeva.

Ona je poručila je da je rad u Udruženju „Naša djeca“ dokaz da takve osobe mogu biti uspješno uključene u društvo, a da je na državi da odluči šta i kako dalje.

„Ja se nadam da će barem neko otvoriti oči i pogledati na njih“, rekla je Pehiljeva.

Usvajanjem zakona u Srpskoj i najavljenim zakonskim okvirom u Federaciji BiH i Distriktu Brčko, država je tek odškrinula vrata ovom višestruko korisnom vidu poslovanja.

U organizacijama koje se bave ovom humanom djelatnošću svjesni su da će morati, prije svega svojim posvećenim radom, nastaviti snažno da upiru u ta vrata ne bi li se malo šire otvorila.

Primjeri iz Mostara i Bijeljine, kao i Sanskog Mosta i Banjaluke, gdje je novinarski karavan zabilježio takođe zanimljive priče u organizacijama “Feniks”, “Zvjezdice” i “Nova generacija”, svjedoče i dokazuju da zaslužuju daleko veću podršku cjelokupne zajednice.

U veliku posvećenost osoblja i neizmjernu sreću zaposlenih korisnika ovih udruženja moglo je da se uvjeri više medijskih kuća tokom novinarskog karavana, koji su organizovali LIR Civilno društvo iz Banjaluke i ASB iz Sarajeva.

„Socijalni novinarski karavan“, u kojem je učestvovala i Radio Foča, prokrstario je širom BiH, od Sarajeva preko Mostara, Sanskog Mosta i Banjaluke do Bijeljine, pa nazad do Sarajeva.

Na putu dugom više od 900 kilometara imao je priliku da zabilježi priče o životnim šansama i novim počecima, na šta nadležne institucije, a ni društvo u cjelini, ne bi smjeli ostati ravnodušni.

Izvor: Radio Foča