Tri decenije Fočanskih brigada: Nisu ustuknuli ni pod NATO bombama

Foto: Muzej Stare Hercegovine Trideset je godina od izbijanja ratnih sukoba u Foči 8. aprila 1992. godine.

Ujedno, taj isti dan, 8. april, kada je Foču zahvatio plamen građanskog rata, obilježava se kao Dan fočanskih brigada Vojske Republike Srpske. Tim povodom, sagovornik Radio Foče je Milenko Plemić, predsjednik Skupštine Boračke organizacije Foča i jedan od ratnih komandanata.

Kada se kaže 8. april, šta je vama prva asocijacija, šta vam prvo padne na pamet?

Plemić: Prva asocijacija je na rat, da smo uzeli puške, da odbranimo svoja ognjišta, svoj narod, da opstanemo svoji na svome, u svome gradu, svome selu.

Da se malo podsjetimo, kako su počeli ratni sukobi u Foči tog 8. aprila ili ranije?

Plemić: Ranije je bilo nekih incidenata, nije bilo pucanja iz vatrenog oružja, a osmog aprila počeo je manji okršaj na Ćelovini gdje su muslimanske straže ili izvidnice napale našu stražu, koja je bila postavljena u neposrednoj blizini svojih kuća, nekih 50 do 100 metara ispred kuća. Da nisu izašli da ih čuvaju ko zna kako bi se sve odigralo i kako bi se sve okrenulo naopačke.

U tim početnim okršajima, kolike su snage bile s jedne i druge strane, koliko su otprilike brojale boraca srpske i muslimanske jedinice?

Plemić: Sa naše stane to su bili lokalni ljudi, 10 do 20 komšija, a sa neprijateljske strane pretpostavljam otprilike isto. Kasnije su borbe prešle na gradsko područje, najviše u Donje Polje, oko današnjeg Hrama Svetog Save, tu su izgorjele četiri srpske kuće. Bilo je borbi i po okolnim selima, poginuli su naši borci u Brdima. Prve žrtve pale su u današnjem Dušanovu, kod džamije, poginuli su Dragan Nikolić i Rodoljub Trifković, i u Brdima Dušan Davidović i Vaso Dragičević. Borbe u gradu su trajale sedam, osam dana, 17. aprila dobili smo pomoć u vidu garde dobrovoljaca iz Srbije, u kojoj je bilo najviše naših ljudi iz Foče, a nešto malo i Srbijanaca.  Oni su prodrli u Donje Polje od Dušanova, a naše jedinice iz Prevraća su takođe sišle i spojili smo se kod KP doma i to smatramo početnim oslobođenjem grada.

Nakon tih početnih gradskih borbi, kada dolazi do utvrđivanja položaja, do rovovske borbe?

Plemić: Do rovovske borbe došlo je za oko mjesec, možda malo i više. Neprijatelj se grupisao po okolnim brdima, po njihovom etničkom prostoru, kao što je Stolac iznad Ustikoline, Borovac, Preljuća prema Goraždu, zatim područje prema Kozjoj Luci. Morali smo nastaviti akcije da bismo oslobodili cijelo područje opštine što se nije moglo izvesti čitavog tog ljeta. 

Gdje su bile veće borbe u tom periodu?

Plemić: Jedna borba odigrala se na Borovcu, upravo sam ja bio komandir čete, gdje smo izgubili dva borca i imali dvojicu ranjenih. To je tromeđa opština Foča, Goražde i Pale i to se desilo 4. juna. Poslije toga utvrdili smo se na liniji Kacelj-Trudanj-Stolac, to je lijevo krilo. Druge jedinice zauzele su repetiror kod Lokvica prema Drini do Osanice. Na desnoj obali Drine naši su zauzeli Preljuću, koju su, uz nekoliko upada, sačuvali do kraja rata.

Srpska vojska, nažalost, nije uvijek uspijevala da zaštiti srpski narod. Neprijateljske snage su u nekoliko navrata upadale u zaleđe srpskih jedinica, pri čemu bi stradalo civilno stanovništvo. Najmasovniji zločini bili su u Jabuci i Jošanici.

Plemić: Nažalost, to je tačno, a bilo je još tih incidenata sa možda manjim brojem žrtava, kao u Poljicama kod Miljevine. Bilo je toga jer je teritorija ogromna, a vojske nije nikada dovoljno.

Kako se moglo desiti da Jošanica gori, a da na Preljući bude vojska, da nije stigla da reaguje?

Plemić: Na Preljući je bio jedan bataljon naše vojske, a teritorija se pruža 15 do 20 kilometara, od Drine do čajničke teritorije, do kote Carevo guvno, nemoguće je kvalitetno zatvoriti. Mi smo to zatvorili na nekim kotama, brežuljcima, a između su bile praznine kuda se moglo prolaziti.

Poznato je da su fočanski borci stizali na gotovo sva ratišta, od Hercegovine do Bosanske Krajine- da nam kažete nešto više o ratnom putu fočanskih boraca?

Plemić: Van teritorije Foče, naše jedinice su stigle najprije u Čajniče, zatim u današnje Novo Goražde, a najviše smo dali doprinosa na Treskavici, 1993. godine kada smo oslobodili Trnovo, Treskavicu skroz do Igmana, čak i Igman- Malo polje, gdje su nas međunarodna zajednica i NATO pakt zaustavili prijetnjama avionima i artiljerijom, kada smo morali stati. Mimo ovih pravaca, naši su još išli na Olovo, zatim u Bosansku Krajinu- u Grahovo i Glamoč,  i dobar dio su doprinijeli u pravcu Nevesinja, prema Boračkom jezeru.

Treskavica je nekako ostala posebno svima u sjećanju kao poprište najtežih i najkrvavijih borbi. Da nam malo opišete taj gore teren, da li je tu bilo klasičnih linija fronta, na koji način su se tu vodile borbe?

Plemić: Treskavica je vrlo stjenovito područje, nemoguće je skroz klasične linije uspostaviti, moralo je ostati nekakvih klanaca, mada se nije mnogo upada dešavalo, jer smo se u drugom dijelu rata prilično tu koncentrisali, to nam je postao glavni pravac djelovanja. Na neki način, odoljeli smo njihovim napadima, oni su tada preuzeli inicijativu i do samog rata naše jedinice su izdržale na mnogim kotama, kao što su Kragujevac, Lupoč, Veliki i Mali Ljeljen, Nikoline stijene, Đokin toranj, koji je nekoliko puta prelazio iz ruku u ruke. To su neke stijene gdje se, inače, penju samo planinari, ali nekako smo izdržali. Dolazili su nam u pomoć pomalo borci iz Zvornika, Rudog, Višegrada i sve u svemu sačuvali smo teritoriju, mada je prijetila opasnost pred sam kraj rata, opština Foča je ostala nedirnuta.

Da se vratimo ratištu prema Goraždu, kako su izgledale smjene na prvoj liniji fronta, po koliko dana se boravilo na liniji, koliko kući, možemo samo da zamislimo kako je bilo zimi, spavalo se u zemunicama, u bajtama kako su ih nazivali vojnici.

Plemić: U ljetnom periodu je bilo mnogo lakše, a u zimskom nije bilo puno pokreta. Pravili smo sami sebi bajte od drveta, zemlje, greda, šta se našlo, a što se tiče smjena bilo je raznoliko, zavisno od situacije. Nekad se išlo otprilike šest dana boravka na frontu, a  dva kući, da bi to kasnije bilo mijenjano, ako je lakša situacija možda kući i više, ako je teža onda nema ići ni po 15 dana.

Kakva je bila ishrana?

Plemić: Ne mogu se požaliti da je bila loša, kakva takva, nije neki kvalitet, ali nismo nikada bili gladni.

Tada je aktivno djelovalo Kolo srpskih sestara, bilo je podrške s njihove strane.

Plemić: Čini mi se oko Vaskrsa smo dobijali najčešće jaja, pred Božić pečenice. Bilo je pomoći od naroda iz pljevaljske opštine, konkretno iz Pljevaljske Slatine. Dolazilo je tu hrane- sira, mesa, skorupa, rakije, ali ja sam upamtio vunene čarape i u njima ceduljicu. Na njoj je pisalo otprilike ovako: Vojniče, uzdravlje ih poderao i dočekao slobodu!

Srpski borci nisu ratovali samo protiv muslimanske vojske, već i protiv NATO-a. U više navrata izvođeni su vazdušni napadi, 1994. kod Goražda, a zatim i 1995. na više gradova, znamo da je Foča posebno stradala. Da li ste se osjećali nemoćno pred takvom silom? Kako se održavao moral među borcima, da li ste strahovali da nećete moći da im se oduprete? Kako ste uopšte tada uspjeli da održite linije?

Plemić: Nije bilo lako, snalazili smo se, sklanjali na određena mjesta gdje nećemo biti dobar mamac. Imali smo žrtava na repetitoru. Što se tiče samih linija, oni nisu direktno gađali linije po brdima, već su išli na objekte, kao što su releji i slično, znamo i šta je sve po gradu gađano. Više su gađali objekte, da nas ometu u nekakvoj podršci.

Srpski borac nije imao izbora, nije imao rezervni položaj.

Plemić: Nije, da smo tada popustili, nemamo kud, jedino pred svoju kuću, a tu nema odbrane.

Kao i u svakom ratu, svaka od zaraćenih strana ima svoju istinu, tako i u ovom. Nesrećni građanski rat, jer zaista po svom karakteru to jeste bio klasični građanski rat, u Federaciji BiH nazivaju agresijom, a u Republici Srpskoj odbrambeno-otadžbinskim ratom. Vjerovatno će svako ostati na svojim pozicijama, ali da li ste se možda nakon rata sretali sa nekim od predratnih prijatelja, sa kojima ste se možda tokom rata gledali preko nišana, kakvi su vaši razgovori, da li ima razumijevanja sa jedne i druge strane, odnosno da li ikako i razgovarate o tim crnim danima, da li bude razumijevanja i realnosti?

Plemić: Ja lično među njima nemam baš nekih prijatelja, ali poštujem njihove borce. Ko je bio pravi borac on ipak poštuje protivnika. Pogotovo sad, kada je odmaklo, vidimo šta je bilo, bilo je, gotovo je,  ko je ostao živ, ostao je. Ne bih mogao nešto puno ružno reći ni na koga lično pojedinačno. Čak sam razmišljao, da sam nekoga živog zarobio, pokušao bih da mu spasim život. To mi se čak i desilo, s tim što je taj zarobljeni bio Srbin. Desilo se to u Jošanici, on je pucao na mene, ja na njega, sreća da ga nisam ubio. Na kraju kada sam ga nadmudrio i zarobio,  ispalo je da je Srbin. Poštujem ratnike, a čini mi se da i oni poštuju naše. Ko je pravi ratnik, ko je samo pušku nosio, a nije puno isprljao ruke, to se ipak poštuje, što se kaže, svako je na svojoj strani, pa šta mu Bog da.

Trideset je godina od početka, a 27 od kraja rata. Šta možemo danas reći, da li su srpski borci ponosni na svoje, da tako kažemo, djelo? Srpski narod na području BiH je prvi put dobio, ako ne punu državnost, a ono visok stepen autonomije da može samostalno da odlučuje o najvažnijim životnim pitanjima.

Plemić: Ponosni svakako jesmo, da li smo potpuno zadovoljni, vjerovatno pojedinačno nismo. U cjelini moramo poštovati da smo sačuvali teritoriju, kako  mi reče jedan kolega profesor; postavljene su  neke granice, pa ko zna do kog vakta, uvijek će se pisati i neće se lako pobrisati. Što se tiče položaja boraca, najveći dio boraca je socijalno ugrožen, a dobar dio nas je i završio životni vijek. U toku rata ja sam bio u nekom srednjem dobu, imao sam oko 35 godina. Masa onih starijih vjerovatno danas nisu živi. Ima i, naravno, dosta mlađih od mene, koji su možda prošli gore- nisu imali posla prije rata, a teško su ga našli i poslije rata.  A mi opet ta srednja generacija, ko je imao radno mjesto, pa je na neki način imao sreće da ga sačuva, mi smo relativno zadovoljni. Što se tiče uloge naše u društvu, nismo dovoljno poštovani niti zadovoljni, takva nam je sudbina, takvi su nam političari, ali mi ih biramo, pa šta možemo.

Koja su vaša očekivanja, da li će se nešto možda promijeniti u odnosu prema borcima?

Plemić: Minimalno možda hoće, a teško je to korjenito promijeniti, jer od rata smo nekako skrajnuti. Koliko sam upamtio stari režim u Jugoslaviji, boračka organizacija je odlučivala o kadrovskoj politici, danas to niko ne spominje. U Federaciji je toga, čuo sam, bilo. Naprimjer, vlasnik jedne kafane u Goraždu nije mogao otvoriti kafanu dok nije zbrinuo porodicu šehida, sitni privatnik, vlasnik kafane, da ne govorimo nešto drugo.

Gospodine Plemiću, hvala vam na gostovanju i čestitamo vam Dan fočanskih brigada uz želju da srpski, a ni ostali narodi u BiH, nikada više ne budu primorani da uzmu pušku u ruke.

Hvala vam, pridružujem se željama, daj Bože da to bude tako.

Izvor: Radio Foča