Razgovor sa pjesnikom: BRANIMIR RADOVIĆ BATO

Branimir Radović Bato je, po zanimanju, diplomirani pravnik, zaposlen u Opštinskoj upravi Opštine Foča. Trenutno obavlja dužnost sekretara Skupštine Opštine Foča. Porodičan je čovjek, roditelj. Ima dvije kćerke, Sofiju i Katarinu. Aktivno se bavi pisanjem tri godine. Do sada je objavio: poemu „Zoran“, zbirku pjesama „Igle“ i roman „Trag“, a u najavi je promocija nove knjige – „ Ona“ soneti. Kaže da je pisanje neki sasvim novi kvalitet koji je ispunio njegov život i kojem se sa zadovoljstvom predao, bez ikakve odbrane.

–  Kako ste otkrili svoju ljubav prema pisanju?

Bato: Ne sjećam se. Čini mi se da sam oduvijek pisao, da me je to jednostavno snašlo, kao grba ili ben. Znam da sam od petog razreda osnovne škole počeo da vodim dnevnik, u koji sam zapisivao svoje tajne, najčešće one stidne što se nikom ne kazuju, lijepio sam slike fudbalera „Crvene zvezde“ i reprezentacije… Nastavio sam da pišem i u gimnaziji, ovaj put naliv perom i s manje slika. Dopadala mi se ta savršeno čista i jasno izvedena tanka, neprekinuta linija koja me je zavodila i mamila u odnosu na one debele, mastiljave hemijske olovke koje su uvijek bile blijede, preskakale u pisanju ili su za sobom ostavljale ružne fleke i tragove… Pisao sam i na odsluženju vojnog roka. Ipak, sva ta moja dotadašnja pisanija bila je neka dosadna hronika koja nije imala nikakvu vrijednost… Prve kvalitetne pomake u pisanju učinio sam za vrijeme studiranja, pod snažnim uticajem Andrića – „Eh Ponto“ i „Znakovi pored puta“. Tu bi se moglo naći nekog interesantnog materijala koje je zapisivala poletna i mlada duša. Jednostavno, nisam nikad prestao pisati… Probao sam i sa pjesmama, samo jednom, davno, kao brucoš, mučio se da počnem. Ali sam ubrzo u romanu „Tvrđava“ naišao na pjesmu Ahmeta Šaba i na tu savršenu jednostavnost u kratkom stihu. „ … U nadanju, u čekanju život snijem, a snom živim. Srce krijem, srce krivim što ne živim, što još snijem, u čekanju, u nadanju.“ Odmah sam odustao. Mislio sam tada da su sve pjesme već napisane i da mogu biti samo loš ponavljač.

–  Mislite li sada drugačije?

Bato:  Pitanja su uvijek ista, ponavljaju se, ali pažljiv i odgovoran čovjek može lako primijetiti kako se odgovori polako mijenjaju. U mnogo čemu je tako. Ja sam prvu pjesmu napisao 22. maja 2016. godine, nakon što sam se vratio sa slavske svečanosti naše crkve i Opštine. U nekom posebnom raspoloženju, prihvatio sam jedan neobičan izazov i napisao pjesmu „Riječ“. Odmah zatim sam, istog dana i sata, u istom dahu napisao i pjesme „Čežnja“ i „Rebus“. I tako je to krenulo.

–  Živimo u vremenu moralnih načela i društveno – prihvatljivih normi ponašanja. Da li pjesnik u svojim pjesmama može biti iskren prema sebi i drugima?

Bato:  Ja bih rekao da živimo u vremenu kada se moralna načela i društvene norme ponašanja krše drastično kao nikada prije i ozbiljno prijete da postanu zvaničan kodeks ponašanja, za mene neprihvatljiv, kako u obrazovanju i vaspitanju, tako i u životu uopšte. Iako danas recitujemo „Naše dane“, čudeći se kako je Dis mogao biti takav vizionar i na vrlo upečatljiv način opjevati čitav jedan vijek ispred sebe, iako je govorio o svom vremenu, čini mi se da su se mnoge stvari promijenile… Pjesnik može biti iskren i prema sebi i prema drugima. Ipak, poezija pruža veću mogućnost slobode i imaginacije, i pjesnici je rado koriste. Kod proznih pisaca je stanje drugačije, tu nema laži i prevare i sve se lijepo vidi i razumije, pa to ili valja ili ne valja. Pjesnici koriste svoju slobodu, često se i kriju, najčešće su iskreni, ali najčešće ostaju i neshvaćeni.

–  Pišete li danju ili noću?

Bato:  Ne biram vrijeme. Ipak, najviše volim onaj period dana u predvečerje, sat vremena prije i po zalasku sunca. Tada su, uz olovku i papir, sva čuda moguća. Kad pišem, bilo šta, ja opisujem već viđene slike, a za tu koncentraciju mi je potreban mir i tišina… Ne pišem uz muziku, zavede me i odvede tamo gdje nisam svoj.

–  Je li teže započeti pjesmu ili je završiti?

Bato:  Ja pjesme ne pišem nasumice, već planski, pa je jednako važno, i lako i teško, i započeti i završiti pjesmu. Pjesma mora da ima uvod, radnju, finale i poruku, kakva god da je, koliko god bila duga ili kratka. Tako je i sa sonetima.

–  Pišete li pjesmu rukom na papiru ili odmah na mašini / računaru?

Bato:  Uvijek na papiru, na koljenu. Pisanje je posebno stanje duha i zato mora da ima svoj poseban ugođaj i ambijent. A ja ga imam i nađem: prostrana i natkrivena terasa, fotelja, kafa i crno vino, pogled na grad, stadion i rekreativce.

–  Crno vino? Alkohol?

Bato:  Da, apsolutno da.

–  Cigarete?

Bato:  Apsolutno ne!

–  Mijenjate li i ispravljate Vaše pjesme ili poželite da ste to uradili kada objavite knjigu?

Bato:  Ja pišem onim starim, klasičnim stilom, uz puno poštivanje skladne kompozicije i metrike stiha, sa dvostrukom ili čak višestrukom rimom u strofi, zavisno od broja stihova. Ta forma je veoma stroga, zahtjevna i teška, u svakom slučaju nije laka. Možda je zato mnogi pjesnici i ne vole jer sputava i ograničava slobodu koju nudi poezija. A ja baš volim takve izazove. Zato sve moje pjesme imaju i svoj proces „vrenja“. Samo od zrele i slatke voćke, koja je ubrana u pravo vrijeme, može biti dobra rakija. Svaka druga nije dobra, ne leži i hoće da se svađa. Tako je i sa pjesmom. Ja se svojim pjesmama uvijek vraćam, koristim punu interpunkciju, koja je za mene veoma važna, brusim stihove koliko god to treba. Često me, zbog neke neadekvatne rime, neki stih bode kao ružna zanoktica i ja ga ostavim da odleži, jer se oboje ljutimo. I kad mu se ponovo vratim i pomirimo se, kad ocijenim da sam postigao puno zadovoljstvo, pjesma je gotova.

–  Imate li neke pjesničke uzore?

Bato:  Naravno. Vladislav Petković Dis, Jovan Dučić i Milan Rakić. Tim redom.

–  U prozi?

Bato:  Meša Selimović i Dostojevski.

–  A Njegoš i Andrić?

Bato:  Oni su institucija i zato su van konkurencije.

–  Da li ste ikad poželjeli da budete profesionalni pjesnik, da možete samo tome da se posvetite?

Bato:  Nisam. Ja sam realan čovjek. Mada bi to bilo, zaista, lijepo. Vidimo da ima pisaca, prvenstveno proznih, koji žive od pisanja. Ali oni nisu sami. Iza njih uvijek stoji neko jak, neka izdavačka kuća koja ima interes da preuzme poslove u vezi izdavanja, štampanja, promocije i prodaje knjiga, a pisca oslobodi tih obaveza i omogući mu da samo piše i da mu je to sva muka. Dobro je što je tako i što ima takvih primjera, koliko god da ih je i kakvi god da su. Nije mi drago što je poezija ostala u zapećku. Eto, „Laguna“ objavljuje samo prozna djela. Ipak, drago mi je što elektronska knjiga još uvijek nije zamijenila njegovo veličanstvo – papir.

–  Ko stoji iza Vas?

Bato:  Malo ko. Izdavač nema sredstava za bilo kakvu materijalnu pomoć. Krug prijatelja donatora je sve uži. Ja sam već postao „dosadan“ jer se javim s novom knjigom već nakon pola godine. Oni od kojih ne tražim ništa, pa čak ni pažnju, kažu: šta, opet neka knjiga? Načelnik Opštine me je uvijek pratio u mom radu. Moram biti obziran jer nema smisla da ljudima stalno dosađujem. Zato odem u banku, kod Lele, uzmem kredit i platim štampanje. A svoje donatore uvijek navedem u knjizi na stranici zahvalnosti, koliko god da ih ima.

–  A čitalačka publika?

Bato:  Mi smo se lako dogovorili. Ja pišem iz ličnog zadovoljstva, ali knjigu stavim na ocjenu javnosti, što nije presudno za moj rad. Zato od čitalačke publike ne očekujem ništa, osim što ona diktira broj tiraža, koji je ionako skroman. Ja nemam svoju čitalačku publiku, pa nisam naročito čitan, čak ni kao lokalni pisac jer ljudi nisu pokazali neko intresovanje za moje knjige. Meni to ne smeta, iako me malo čudi, jer nas nema mnogo koji pišu. Neki ljudi od pera, sa strane, kažu da je to što radim dobro. Ni to nije presudno za moj rad. Neka svako odluči gdje će i s kim piti kafu ili pivo, to se zove demokratija. Nisam nikakav menadžer, zato svaki gubitak u propuštenom zadovoljstvu nije moj. Ja sam svoje uradio.

–  Da li je teže napisati knjigu ili je izdati?

Bato:  Sve sam više u ubjeđenju da je knjiga isto kao i kuća. Napisati knjigu je tek pola posla, isto kao i pokriti kuću, imaš je, ali ne možeš u njoj stanovati. Tako je i sa gotovim rukopisom, koji nije knjiga.

–  Soneti „Ona“ je Vaša četvrta knjiga. Ranije ste objavili poemu „Zoran“, zbirku pjesama „Igle“ i roman „Trag“. I sve to u dvije godine. Pišete li knjige jednu po jednu ili uporedo?

Bato:  Pišem na mahove, prema raspoloženju, vremenu i godišnjim dobima. Proljeće i ljeto je za poeziju, jesen i zima za romane. Pišem i uporedo. Sad već imam pet rukopisa, od kojih su dva završena i spremni za izdavanje. Roman „Rasuti biseri“ je već na recenziji, koju radi naš ugledni sugrađanin prof. dr Goran Maksimović, iz Niša. A to mi imponuje jer je on potpuno posvećen struci, veoma je zauzet i nema vremena za dangubu. A, eto, ima za mene. Poema „Žbir“ je veoma obimna, ima preko 1.100 strofa i čeka na svoj red.

–  Znači, poslije soneta na redu je… ?

Bato:  Roman „Rasuti biseri“, ako Bog da lijep i sunčan dan. To je nastavak romana „Trag“, sa pričom o sjećanju na studentske, sarajevske dane, o dragim ljudima i prijateljima, sada rasutim po čitavom svijetu, o surovom okruženju i vremenu teške tranzicije koju prati psihoza poratnih iskušenja.

–  Recite nam nešto o sonetima „Ona“.

Bato:  Nakon recenzije mojih prvih pjesničkih radova, Saša Mićković, ugledni i priznati pjesnik, iz Kragujevca, rekao mi je: ti bi mogao pisati sonete. Hajde, neka ti bude, mislim. Nisam ga mogao razočarati, pa sam prihvatio taj izazov, iako o toj pjesničkoj formi nisam znao mnogo. Napisao sam par ljubavnih soneta, lako, i kad sam ih objavio na fejsbuku, a on opalio jedan lajk, jer on nikom ne daje „srce“, to mi je bila dovoljna podrška da sam na dobrom putu. No, kako ja ne mogu bez komplikacija, ubrzo sam poželio da sonetima ispričam jednu priču, koja ima svoju hronologiju, a tema je mog budućeg romana „Dolina mira“. Tako je nastala knjiga u kojoj preovladavaju mladalački motivi: ljubav, čežnja, more, galebovi…

–  Knjiga nosi naziv „Ona“?

Bato:  Da, knjiga je posvećena Dari, uz prigodne stihove Jovana Dučića: „Sva je moja duša ispunjena tobom, kao tamna gora studenom tišinom“.

–  Ko je Dara?

Bato:  Ona.

–  Nešto za kraj? Iz knjige, o njoj ili o Vama?

Bato:  Može… Kad ponestane riječi, jednako glasno govori i tišina.

ĆUTNJA

Noć kasna. Još bdijem nad svojom tišinom.
Svaki tren što prođe u plaču se javi,
ubode žaokom, probode mi klinom
dlan, k'o na raspeću, trnov v'jenac stavi.

Pa živim ga, krvav. Sve sjene i magle
dar su tamne noći što u meni leži,
pakosna i vrela; sve lavine nagle
stidna sreća takne, što pred tugom bježi.

Meni mira nema. Još se mene tiče
Ona, Njena sreća; dani na Nju liče,
račun crne krvi donese noć tupa.

I dozvah je željom, k'o duh progovori –
ne spava ni Ona, još mi svjetlo gori,
pa dođe na trijem, da ćutimo skupa.

Promocija knjige soneta „Ona“ održaće se u utorak, dana 4. juna 2019. godine, u skupštinskoj sali – studentskoj čitaonici Centra za kulturu i informisanje Foča, sa početkom u 19 časova. U promociji će, pored autora, učestvovati i Slobodan Ristović, pjesnik i recenzent, iz Užica, Rade Lalović, književni kritičar, Vladimir Pantović, izdavač i recitator Nenad Lučić, iz Foče.